Članak

IZREČENA PRVOSTEPENA PRESUDA

Zloglasni logor 'Uzamnica': Zločinci su se naslađivali mučeći i ubijajući Bošnjake Višegrada

Sud BiH izrekao je prvostepenu presudu kojom je Milomir Đuričić osuđen na pet, a Vukadin Spasojević na 11 godina zatvora zbog zločina počinjenih 1992. i 1993. u višegradskom logoru "Uzamnica".

Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu

Piše: Delvin Kovač

Sud BiH izrekao je jučer prvostepenu presudu kojom je Milomir Đuričić osuđen na pet, a Vukadin Spasojević na 11 godina zatvora za zločine počinjene 1992. i 1993. godine u višegradskom logoru "Uzamnica".

Đuričić i Spasojević osuđeni su za zločin protiv čovječnosti i učešće u širokom i sistematičnom napadu usmjerenom na nesrpsko stanovništvo Višegrada, piše Detektor.

Upravnik i razvodnik straže

Đuričić je osuđen u svojstvu upravnika "Uzamnice" od avgusta 1992. do aprila 1993., a Spasojević kao razvodnik straže od maja 1992. do septembra 1993. godine.

U presudi je navedeno da su bošnjački civili držani u neuslovnom hangaru, bez grijanja, mogućnosti za kupanje i korištenje toaleta, kao i zdravstvene zaštite.

Đuričić je proglašen krivim po još dvije tačke optužnice - da nije spriječio podređene da zlostavljaju i prisiljavaju zatočenike na seksualni odnos, kao i da je svojim propustima omogućio da Milan Lukić i pripadnici njegove paravojne jedinice dolaze i tuku zatočene.

Lukić je u Haškom tribunalu osuđen na kaznu doživotnog zatvora za zločine u Višegradu.

Spasojević je osuđen po četiri tačke za prisiljavanje zatočenih žena i muškaraca na seksualni odnos i njihovo fizičko zlostavljanje, što je okvalifikovano kao mučenje. Ova su zlostavljanja, kako se navodi, drugi vojnici posmatrali i smijali se.

U nekim slučajevima izvedeni muškarci odbili su da siluju zatočenice SV-2 i SV-3, pa ih je optuženi tukao, dok je u drugim slučajevima jedan zatočenik postupio po naredbama Spasojevića iz straha za svoju sigurnost. Iako su žene uglavnom bile žrtve seksualnog zlostavljanja, u ovom slučaju su to bili i muškarci.

Tabla na ulazu u Višegrad

Đuričić je oslobođen optužbe da je odobravao odvođenje zatvorenika na prinudne radove, jer Vijeće smatra da nema dokaza da su tamo zlostavljani ili izgladnjivani, a neki su se i dobrovoljno javljali.

Spasojević je oslobođen optužbi po 12 tačaka za prisiljavanje na seksualno zlostavljanje i nanošenje teških patnji.

Kako je obrazloženo, za dio ovih tačaka nisu izvedeni dokazi koji van razumne sumnje dokazuju odgovornost optuženih, jer svjedokinje neke događaje nisu spominjale ili ih nisu potvrdili drugi svjedoci.

Za dio tačaka donesena je oslobađajuća presuda jer svjedoci nisu svjedočili na suđenju, već su samo pročitani njihovi iskazi.

Đuričiću je izrečena blaža kazna jer je Vijeće cijenilo olakšavajuće okolnosti, među kojima je i ta da je u pojedinim slučajevima pokazao humanost prema zatočenicima i da je osuđen za radnje nečinjenja.

Spasojeviću je od olakšavajućih okolnosti u obzir uzeto "korektno držanje na sudu, porodičnost i loše zdravstveno stanje", a od otežavajućih kontinuirano zlostavljanje koje mu je pričinjavalo zadovoljstvo.

Spasojević se nije pojavio na izricanju presude, a rješenjem Sudskog vijeća obojici je određen pritvor.

Suđenje Đuričiću i Spasojeviću počelo je u martu 2022. godine. Na ovu presudu dozvoljena je žalba Apelacionom vijeću Suda BiH.

"Uzamnica" jedan od prvih logora u Višegradu

U svojoj knjizi "Genocid nad Bošnjacima u Višegradu 1992-1995.", prof. dr. Ermin Kuka s Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu naveo je da je jedan od prvih formiranih logora na području Višegrada bio logor u Kasarni JNA u selu Uzamnica, na desnoj obali rijeke Drine, u blizini Hidrocentrale Višegrad.

Naslovna strana Kukine knjige

"Logoraši su u ovom zatočeničkom logoru bili podvrgavani svim oblicima fizičke i psihičke torture, mučenja i zlostavljanja, a mnogi su ubijeni. Prema raspoloživim podacima, u periodu između juna 1992. i oktobra 1994. u logoru je bilo zatočeno oko 45 muškaraca, oko 11 žena i dvoje djece. Broj zatočenih osoba je varirao, jer su neki zatočenici odvođeni, a dovođeni novi. Imajući to u vidu, jasno je da su kroz ovaj logor prošle stotine bošnjačkih civila.

Tako je zločinac Nenad Tanasković 25. maja 1992. godine, zajedno sa neidentifikovanim vojnicima, u selu Kabernik u opštini Višegrad, prilikom izlaska civila M.M. iz šume, istog zarobio, svezao mu ruke i silom ugurao u jedan manji kamion, i odveo ga prema Donjoj Lijesci, nakon čega su optuženi i Novo Rajak teško pretučene zatočenike M.M. i njegovog oca H.M. sproveli u kasarnu 'Uzamnica', gdje su ostalim zatočenicima u 'Uzamnici' rekli da su ih optuženi i Novo Rajak pretukli.

Uz njih, zatočenike u logor 'Uzamnica' su još dovodili Miloš Pantelić, Slavko Trifković i mnogi drugi.

Najstarija zatočena osoba bila je stara 80 godina i svi su, tek s ponekim izuzetkom, bili civili. Zatočenici su bili zaključani u jednom hangaru, a muškarci i žene držani su u odvojenim prostorijama.

Uslovi za život i preživljavanje u logoru bili su bijedni. Nije bilo dovoljno hrane za sve zatočenike. Nisu postojale sanitarije, a zatočenicima nije pružana medicinska pomoć. U hangaru nije bilo grijanja ni električne struje.

U logoru zatočene muškarce stražari su redovno tukli, šakama, pendrecima, električnim kablovima i drvenim palicama, uglavnom noću, a posebnom krajem 1992. i početkom 1993. Zatočenike su tukle i druge osobe koje su dolazile u kasarnu.

Kuka: Zatočenici nisu smjeli govoriti MKCK o zlostavljanjima

Čest 'gost' logora bio je zloglasni zločinac Milan Lukić. Naime, od juna 1992. pa sve do 1993. Milan Lukić, Sredoje Lukić, Miloš Lukić, Boban Inđić i Dragan Šekarić iz Goražda, kao i mnogi drugi, redovno su dolazili u ovo mjesto zatočenja i zlostavljali zatočenike. Milan Lukić je, jednom prilikom, naočigled svih zatočenika, jednog logoraša zaklao.

Zatočenike su postepeno iz logora po grupama odvodili i ubijali. Isti su tukli zatočenike u hangaru naočigled drugih zatočenika. Obično su ih tukli i kundacima, drvenim motkama i šakama, a ponekad su ih udarali nogama u čizmama. Kad bi završili, pod bi ostao sav krvav. Milan Lukić je zatočenike tjerao i da pjevaju četničke pjesme i da se krste. Kad bi vidio zatočenike na radu van logora, Milan Lukić im je prilazio i tukao ih.

Značajan broj zatočenika je, zbog uslova života u logoru, kao i stalnih tortura, mučenja i premlaćivanja, u logoru umro. Tako su Meho Bećirević, Ćamil Bećirević i Bekto Salić podlegli ozljedama nanijetim u premlaćivanju. Mustafa Ćuprija obolio je od dijabetesa i umro poslije mjesec dana. Majka Islama Kusture, stara 96 godina, slomila je nogu, ali nije dobila ljekarsku pomoć i preminula je poslije 20 dana.

Logoraši odvođeni na prisilni rad

Tokom zatočeništva u logoru, logoraši su u kontinuitetu odvođeni na prisilni rad, kako u Višegrad, tako i u njegovu okolinu. Tako su, primjera radi, zatočenici istovarivali ugalj u naseljima Gornja Mahala i Ćađava, čistili šljaku iz kotlovnice i radili na jednoj farmi pored rijeke Župe.

Faksimil spiska zarobljenih Bošnjaka u Višegradu

Jednom prilikom su u avgustu ili septembru 1992. svi zatočenici kamionom odvezeni u Dobro Polje, gdje su vezani po dvojica i naređeno im je da pješke odu na borbenu liniju. Iako je ABiH otvorio vatru, oni su se vratili neozlijeđeni. U oktobru 1992., u logor su dolazile grupe vojnika i zatočene muškarce odvodile na kopanje rovova van logora, kod brane.

Zatočenici su, pored ostalog, bili podvrgnuti kontinuiranim premlaćivanjima i iživljavanjima od strane zločinaca. Ta premlaćivanja prouzrokovala su teške psihičke i tjelesne patnje, odnosno ozljede. Neki zatočenici bili su starije osobe za koje su premlaćivanja i nanijete ozljede imali posebno teške posljedice. Zbog činjenice da su bili zatvoreni u logoru, zatočenici su bili posebno ranjivi, jer se nisu mogli spasiti bijegom niti se braniti.

Milan Lukić je u više navrata, kao što je to, pored ostalog, uradio u toku jedne noći krajem jula 1992., kada je odveo više od 20 mlađih zatočenika, te u septembru 1992., kada je iz hangara odveo Muharema Bajraktarevića i gluhonijemu Fahru Sejdić (42), iz logora odvodio zatočenike i ubijao ih. Lukić je ubio i dječaka Mirzu Bajrića iz Gostilja, starog 17 godina.

Da je logor "Uzamnica" bio logor i mjesto zatočenja Bošnjaka iz Višegrada, ali i šire, svjedoči i dokument komande 2. Podrinjske PLPBR od 10. juna 1993. godine, u kome, pored ostalog, stoji kako se vojni zatvor nalazi u Uzamnici kod Višegrada, te da se u zatvoru nalazi 20 starih i 3 nova, što čini ukupno 23 zatvorenika. Vojni zatvor i zatvorenike posjetila je grupa MKCK.

Faksimil informacije o broju logoraša u "Uzamnici"

Dalje se navodi kako su u zatvoru nova tri zatvorenika, i to: Menzilović (Ibro) Mehmed, rođen 7.5.1961. godine u Menzilovićima, SO Višegrad; Gojak (Ajdin) Ahmo, rođen 16.11.1967. godine u Prijepolju, stalno nastanjen u Malom Krivku, Smederevo; i Čvor (Mujo) Vahid, rođen 1931. godine u Kaošticama, SO Višegrad.

Početkom oktobra 1994. zatočenici koji su još uvijek bili u logoru "Uzamnica" su odvezeni u Sarajevo, gdje su razmijenjeni.

Važno je naglasiti kako je u više navrata bio odbijen zahtjev Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK) da pristupe logoru. Ipak, u maju 1993. predstavnici MKCK su uspjeli doći u posjetu logoru i osobno se uvjeriti u uslove koji su u njemu vladali. Ipak, zatočenici u logoru, zbog straha od kasnije odmazde zločinaca, nisu smjeli govoriti o zlostavljanjima u logoru sa predstavnicima MKCK", naveo je u svojoj knjizi prof. dr. Ermin Kuka.

#Bošnjaci #DelvinKovač #ErminKuka #KoncentracioniLogori #Logoraši #ratnizločinci #Višegrad #izdvojeno #BiH