Zakasnili ste s Danom žalosti u BiH, Nizama nije zaslužila da licitirate njenom smrti

Piše: Amra Vrabac

Ako u Vijeću ministara BiH nisu bili sposobni proglasiti subotu ili nedjelju ili ponedjeljak kada je i dženaza ubijenoj Nizami Hećimović Danom žalosti u BiH, onda to ne trebaju proglašavati nikako.

U Gradačcu su u petak na brutalan način likvidirane tri osobe, još tri ranjene, a ubica je izvršio samoubistvo nakon što ga policija opkolila. Ubistvo 38-godišnje Nizame uživo su gledale hiljade ljudi jer je ubica sve prenosio na mreži Instagram. Tog dana Gradačac je zavijen u crno. Panika, strah, očaj, ljutnja građana Gradačca ali i svih onih koji iskreno suosjećaju sa ovom nezapamćenom tragedijom su potpuno opravdani.

No, ta ljutnja postaje i veća licitiranjem sa proglašenjem Dana žalosti u BiH. Istog dana kada su tri osobe izgubile život, samo nekoliko sati kasnije u Sarajevu je bez ijedne promjene u scenariju i programu otvoren 29. Sarajevo film festival. Nisu se čak odrekli ni vatrometa iako je bilo sasvim dovoljno vremena da se ta ponoćna ceremonija otkaže.

U Gradačcu je proglašena trodnevna žalost, u Tuzlanskom kantonu danas jer je dženaza ubijene Nizame. Želja porodice je da se na dženazi ne pojave političari. I to je sasvim opravdano.

Ako Vijeće ministara BiH nije bilo u stanju proglasiti Dan žalosti dan nakon tragedije onda ne treba ni bilo koji drugi dan.

Ako je Vijeće ministara BiH bilo stava da ne treba u BiH proglasiti Dan žalosti zbog ove tragedije, onda više nikada ni za šta nećemo ga ni proglasiti.

Kako je moguće da se uvijek licitira našom tragedijom, a ona tuđa nam je veća i važnija uvažavajući sve žrtve koje su izgubile živote.

Ako je ikada Sarajevo i BiH trebala u tišini provesti dan bila je to subota ili danas ili nikako. Kasno je danas za šetnje, za politička prepucavanja ko je šta trebao i ko je šta morao. Morali smo svi ušutjeti i žalovati makar dan nakon tragedije. Jer nije ubijena samo Nizama, već i otac i sin čija supruga i majka se bore za život. Ranjen je i Nizamin rođak dok je pokušavao spasiti od ubice. Ranjen je policajac koji je pokušavao raditi svoj posao. Ranjeni smo svi mi koji vidimo nasilnike oko nas, ali ne reagujemo.

I dok god je tako Nizama neće biti posljednja. Protekla dva-tri dana društvene mreže i mediji puni su ispovijesti zlostavljanih žena ili onih koje su uspjele na vrijeme pobjeći. Podsjetili su nas mediji i na one koje nisu uspjele i kojima je nasilnik oduzeo život. Previše je takvih priča i slučajeva da bismo ih rješavali jednim danom žalosti, jednom protestnom šetnjom, objavom na društvenim mrežama.

Više bih voljela kao žena, kao građanin, kao neko ko je u strahu od onoga što vidim, da policijske agencije i tužilaštva bolje rade svoj posao. Da provjere svako odobrenje za nošenje oružja, da vrše pretrese skupocjenih automobila i njihovih vlasnika, da im oduzimaju nelegalno oružje i sankcionišu ih. Pa ako treba da nas sve kontrolišu, neka to rade. Ali previše je života izgubljeno da bismo i dalje živjeli u strahu i osjećali nemoć jer nema ko da nas zaštiti.

Bez obzira proglasili Dan žalosti ili ne, u ovoj državi je svaki dan žalosti. Barem ja tako osjećam...