Meloni i migranti u Tunisu: Partnerstvo kao način držanja nepoželjnih izvan Evropske unije

Piše: Armin Sijamić

Dolazak Georgije Meloni na vlast u Rimu zabrinulo je mnoge. Javnost se plašila ekstremne desnice, iako je pažljivim posmatračima bilo jasno da od njenih najava neće biti ništa, osim u oblasti migracija i onoga što njene pristalice nazivaju „tradicionalna porodica“. Meloni slijedi kurs Brisela i Zapada, ali jedno pitanje se nije moglo ignorisati – nelegalne migracije.

Vjerovatno se nikada neće utvrditi broj ljudi koji je iz Afrike pokušao da dođe do južnih obala Italije i odatle krene ka sjeveru. Neki od njih su u tome uspjeli, a neki su završili na dnu mora.

Meloni je svojim glasačima obećala da će broj nelegalnih migranata koji dolaze na obale Italije biti smanjen. Dijelu njenih glasača sigurno bi više odgovarala formulacija da ne bude nikakvih migranata, ali to nije opcija. Meloni je konačno shvatila da griješe i oni koji bi vrata širom otvorili i primili svakoga, kao i oni koji bi od Evrope napravili tvrđavu koja ne bi primala nikoga. Migracije su historijska konstanta, a nauka pokazuju koristi i štete koje donosi (ne)kontrolisano useljavanje.

Na konferenciji o migracijama koju je prije nekoliko dana ugostila u Rimu i na koju je pozvala lidere sa tri kontinenta (Evropa, Azija, Afrika), Meloni je rekla da je njena vlada otvorena da primi veći broj legalnih migranata, „jer i Evropa treba imigraciju“. Rekla je i da ilegalna migracija nanosi štetu svim državama Mediterana i da od toga korist imaju samo krijumčari ljudi. Zato predlaže „partnerstva“ sa afričkim zemljama koje će, iako to ona nije rekla, držati nelegalne migrante izvan Evropske unije. Za taj plan dobila je i podršku Brisela.

Tunis i drugi partneri

Proteklih mjeseci Tunis je poprište političkih, ekonomskih i društvenih lomova. Predstavnici opozicije su zatvarani, ekonomska kriza prijeti da državu odvede u bankrot dok inflacija iznosi oko 80 posto, a na ulicama se odvija pravi mali rat. Zemlja iz koje je krenulo Arapsko proljeće tako se, razočarana sa postignutim, počela baviti posljedicama višegodišnjih procesa.

Nakon što je 3. jula Tunižanin stradao u tuči sa migrantima u lučkom gradu Sfaxu, lokalno stanovništvo i snage sigurnosti krenule su u obračun sa migrantima. Na stotine migranata je pobjeglo ili bilo protjerano iz grada, a neki su bili prebačeni na granicu sa Libijom i Alžirom, u pustinju, bez skloništa, vode i hrane.

Mediji su javili da su uzrok ovakve reakcije Tunižana i stavovi predsjednika Kaisa Saieda koji je u februaru rekao da „horde“ subsaharskih migranata donose nasilje i da je to dio „zavjere“ za promjenu sastava stanovništva. Tada je poručio da je Tunis pružio mnogo migrantima, ali da odbija da bude zemlja tranzita ili mjesto gdje će migratni trajno ostati.

Međutim, Saied je imao i drugih problema. Zemlja je klizila prema bankrotu, njen politički ugled je srozan, a nezadovoljni su prijetili da bi moglo doći do nove pobune. Saied je naredio da se protjeraju pojedini evropski zvaničnici zbog učešća u protestima. Jedini spas za za svoju vladu Saied je pronašao u pregovorima sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) koji bi zemlji posudio dvije milijarde dolara. Ali MMF je svoje usluge uslovio i tražio da se ukinu subvencije na gorivo, električnu energiju, hranu i sl. te restrukturisanje oko stotinu državnih firmi. Saied je to odbio i ostao bez novca MMF-a.

Polovinom mjeseca Tunisu je ponuđena ruka saradnje iz Brisela. U goste kod Saieda došli su predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, nizozemski premijer Mark Rutte i Giorgia Meloni. Tada je potpisan memorandum o razumijevanju za „strateško i sveobuhvatno partnerstvo“ o neregularnoj migraciji, ekonomskom razvoju i obnovljivoj energiji.

Von der Leyen ponudila je 105 miliona eura za podršku mjerama za suzbijanje neregularnih migracija i 150 miliona eura trenutne podrške, kao i dugoročni zajam od oko 900 miliona eura. Ali dugoročni zajam bi zavisio od odobrenja zajma kod MMF-a. Von der Leyen je rekla da je sporazum „ulaganje u zajednički prosperitet“ i da je „potrebna efikasna saradnja“ po pitanju migracija, najavljujući veću saradnju protiv „mreža krijumčara i trgovaca ljudima“ i u operacijama potrage i spašavanja.

Drugim riječima, Meloni je izborila da Brisel plati Tunisu zadržavanja nelegalnih migranata na svojoj teritoriji, jer ih EU iz različitih razloga neće ili ne može da prihvati.

Saied je nekoliko dana nakon toga dobio pomoć iz Saudijske Arabije. Rijad mu je dao 100 miliona dolara pomoći i 400 miliona dolara u povoljnim zajmovima. Ali taj novac Tunisu neće biti dovoljan da preživi bez pomoći EU i MMF-a.

Prihvatni centri izvan EU

Uspjeh Meloni da ubjedi Brisel da povuče ovakav potez nije iznenađenje. To je već sada stara ideja određenih krugova iz EU da se nekim zemljama plati da zadrže migrante na svojoj teritoriji. Prihvatne centre bi finansirala EU, a paralelno odlučivala koje će od tih ljudi pustiti da dođu u uniju. Svima je u Briselu jasno da migranti trebaju, jer stanovništvo EU ubrzano stari i potrebni su mladi radnici i novi potrošaci. Kako je dio kontinenta koji je izvan EU već poprilično demografski ispražnjen, Brisel nove useljenike može tražiti u Aziji i Africi.

Dogovor s Tunisom također nije iznenađenje, jer je ta zemlja jedna od najvažnijih tačaka sa koje afrički migranti pokušavaju doći do italijanskih ostrva u Mediteranu, ili na Maltu. U ovoj godini preko 75 000 migranata je na tako došlo u Italiju. Međutim, ono što je iznenađenje jeste brza promjena stava Saieda. Nakon pomenute konferencije u Rimu grupe za ljudska prava su rekle da EU teret bore protiv migracija prebacuje na afričke zemlje, odnosno daju im zadatak da svoje stanovništvo zadrže na tom kontinentu.

Koliko će Tunis i budući partneri biti uspješni u zadržavanju nepoželjnih migranata izvan EU, pokazaće vrijeme. Ali ono što je već sada jasno jeste da je Meloni pronašla svoje mjesto u Briselu i šire na Zapadu, uprkos strahu od ekstremne desnice s kojom je povezivana do unazad deset mjeseci. Njene veze sa strankama i pokretima koje imaju fašističko naslijeđe i strahovi da će svojim stavovima uništiti EU, također su prošlost koju mnogi ne pominju. Njeno mladalačko divljene Benitu Mussoliniju više nije vijest. Tako je njena ekstremna politika prerasla u neku vrstu atlantizma, suverenizma i ultrakonzervativizma koji nije svojstven samo njenoj vladi. Sada kada je legitimisana kao političarka koja je odana Briselu, preostaje joj da provede dio predizbornih obećanja, a da dio zaboravi. U međuvremenu, migranati će ostati političko i etičko pitanje, dok će milioni pokušavati da dođu do Evrope.