Sirija se vraća u arapske političke tokove i ruši postojeće regionalne diplomatske postavke

Piše: Armin Sijamić

Iako rat u Siriji nije završen i službeni Damask ne upravlja velikim dijelom zemlje, proteklih mjeseci niz događaja dao je nadu tamošnjoj vlasti da se stvari pokreću u pravcu kojem žele. Dogovor Irana i Saudijske Arabije uz posredstvo Kine, nezavisna bliskoistočna politika Ujedinjenih Arapskih Emirata i agresija Rusije na Ukrajinu otvorili su priliku Basharu al-Assadu da Siriju vrati u arpaske političke tokove i zemlju izvuče iz međunarodne izolacije.

Bashar al-Assad zbog svoje proiranske i antiizraelske politike nije bio omiljen na Zapadu ni prije početka rata u Siriji 2011. godine. Kada se tome doda njegov način vladanja, zatim njegov upliv u Liban te tretiranje političkih protivnika, onda je jasno da na Zapadu nije mogao pronaći partnere. Najdalje gdje je Assad mogao „dobaciti“ u odnosu sa Zapadom su dobre veze sa Turskom. Ankara nije bila oduševljena Assadom s kojim dijele granicu, brigu oko Kurda i alevita i s kojim se računalo u eventualnim regionalnim energetskim projektima.

Gušenjem pobune protiv njegove vlasti, a zatim i zločinima koji su se desili u Siriji, vrata Zapada su bila zatvorena. Jedino što bi moglo pogoršati status Sirije na Zapadu jeste da Assad ostane na vlasti nakon rata i upravo se to desilo. Uz podršku Rusije i Irana najvećim dijelom Sirije još uvijek upravlja Assad. Zapad je Siriju je stavio pod sankcije i međunarodnu izolaciju koju mnogi nisu htjeli prekršiti ni nakon razornog februarskog zemljotresa. Posljedice sankcija uvedenih Siriji osjetili su i Liban i Jordan, a regija je dalje tonula u haos.

Stanje na terenu

Rat u Siriji razara i susjedni Jordan koji se sve teže bori sa palestinskim izbjeglicama koje predstavljaju većinu stanovništva zemlje. Stotine hiljada sirijskih izbjeglica došlo je u Jordan. Strani ratnici su koristili i Jordan da uđu u Siriju. Ekonomija zemlje je uzdrmana. Sirija je za za Jordan postala politički, ekonomski, humanitarni i sigurnosni problem.

Iako je Jordan podržao pobunjenike, nakon desetak godina rata odlučio da promijeni stranu. U novembru 2021. godine službeni Amman je Zapadu ponudio „non-paper“ kojim je prevashodno od Sjedinjenih Američkih Država traženo da se prihvati da je Assad u Damasku i da se s njim mora raditi. Jordan je želio poručiti da je promjena stava Zapada nužna da bi se stanje u regiji popravilo, jer je očito da Assad ne ide nigdje. SAD su to odbile i sa ova distance se može reći da su napravili grešku. Prema planu Jordana Assad bi bio nagrađivan finansijski i ukidanjem sankcija u zamjenu za dogovor sa Zapadom. Ispravna je bila kalkulacija Washingtona da „pomirenje“ sa Assadom dovodi do toga da će se sirijski Kurdi, koje američka vojska čuva od turskih i sirijskih snaga, okrenuti Damasku zbog straha od Ankare, što bi u konačnici značilo da američka vojska mora napustiti Siriju. Međutim, stvari u poltici se mijenjaju i nekad logične odluke postanu neprijatelj onoga koji ih donosi.

UAE su prva arapska država koja je odlučila da Assadu ponovo pruži ruku. U decembru 2018. godine ponovo je otvorena ambasada UAE u Damsku, da bi Assad otišao u Abu Dhabi što je bila njegova prva posjeta nekoj arapskoj državi u više od deceniju. Ali to nije bilo dovoljno da se Assad, u čvrstom zagrljaju Rusije i Irana, vrati u arapske političke tokove. Bilo je jasno da ključ povratka Sirije među arapske države ima jedino Rijad.

Na drugoj strani kontinenta

Diplomatsko umijeće Damaska nije pomoglo zemlji kao događaji s kojim Sirija ima malo ili nimalo veze. Dva važna događaja desila su se bez upliva Damaska, a koji su posljedično donijeli promjene u regiju. Normalizacija odnosa Saudijske Arabije i Irana uz posredovanje Pekinga te ruska agresija na Ukrajinu potpuno su promijenili situaciju za Siriju, što Damask sada želi iskoristi.

Kada je Vladimir Putin krenuo u rat protiv susjedne Ukrajine jedan od rijetkih lidera koji ga je podržao bio je Assad. Kako ruska vojska krvari godinama u Siriji, tako je Assad ponudio sa sirijska krvari u Ukrajini. Spremnost da pošalje hiljade boraca nestala je nakon samo nekoliko sedmica uspješne ukrajinske odbrane. Lista „dobrovoljaca“ iz Sirije preko noći je nestala i nema dokaza da se oni bore u Ukrajini. Assad je tada sebi dao autogol, jer je odlučio da podrži agresiju na suverenu zemlju, a godinama je tvrdio da je Sirija žrtva agresije. Međutim, opet ne zaslugom Assada i Sirije, ukrajinski rat je otvorio priliku Damasku.

Najave Baracka Obame da će se SAD u budućnosti povlačiti sa Bliskog istoka i posvećivati Pacifiku, nakon nekoliko mjeseci rata u Ukrajini dobile su svoj oblik. Zemlje Bliskog istoka nisu uvele sankcije Moskvi, Benjamin Netanyahu je formirao vladu sa desničarima uprkos upozorenjima iz SAD, proizvođači nafte svrstali su se uz Rusiju, a kruna odsustva SAD sa Bliskog istoka predstavljao je dogovor Teherana i Rijada da normalizuju odnose i to u Pekingu. SAD nisu mogle da budu prisutne na Bliskom istoku u mjeri u kojoj su to željele, jer je žestina rata u Ukrajini uzima i vrijeme i resurse. Tako je Rijad, pod pritiskom Washingtona da uspostavi odnose sa Izraelom, normalizovao odnose sa Iranom.

Na vrhu agende Teherana i Rijada je rat u Siriji, a tamo su podržavali protivničke strane. To je dodatno oslabilo pritisak na Assada, jer je Saudijska Arabija lider sunitskih arapskih država. Paralelno, Rijad je s Damaskom počeo da obnavlja diplomatske veze, a desile su se i posjete visokih državnih funkcionera. Rijad je iskoristio slabije prisustvo Zapada na Bliskom istoku, interes Kine da podrži šiitsko-sunitski (iransko-saudijski) dijalog i Assadu otvorio vrata arpaskog svijeta, pa je na agendu došao i povratak Sirije u Arapsku ligu, što bi bio dokaz da je izolacija Sirije prekinuta i da se ona vraća tamo odakle je potisnuta. Na samit Arapske lige 19. maja, Saudijska Arabija kao domaćin nagovjestila je da će pozvati i Assada.

Serija događaja kao najava budućih odnosa

Dokaz da na Bliskom istoku pušu neki novi vjetrovi su brojni kontakti koji bi bili nezamislivi samo koju godinu unazad. Oman je posredovao sastanku predstavnika Saudijske Arabije i jemenskih Husa, Sirijci su kontaktirali s Turcima, Iranci i Saudijci kao i Katar i Bahrein su obnovili diplomatske odnose, Teheran je izrazio želju da uspostavi odnose sa Bahreinom i da produbi veze sa UAE, Turska i Egipat su pregovarali, UAE je odlučio da djeca u tamošnjim školama uče o holokaustu, Sirija i Tunis su izrazili želju da obnove diplomatske veze...

Sve ovo, ali i mnogo drugog, desilo se u samo nekoliko mjeseci. Jasno da je na Bliskom istoku pokrenuta serija političkih procesa bez presedana i da konce ne vuče samo jedna sila. Nedavno teško posvađane države odlučile su da pregovaraju, ali i da djeluju. Tako je, na primjer, Siriji iz UAE i Saudijske Arabije upućena krucijalna pomoć nakon zemljotresa. Sirija je bila prepuštena samoj sebi, a evropske države i SAD uglavnom su pomogali samo Tursku.

Ovakav razvoj odnosa ne raduje sve aktere u regiji. SAD su upozorile zemlje Bliskog istoka da sankcije protiv Sirije još uvijek stoje i ne smiju se kršiti, a Katar je saopštio da i dalje postoje razlozi da se Sirija drži izvan Arapske lige. Izraelska opozicija je dogovor Irana i Saudijske Arabije doživjela kao „pun i opasan neuspjeh“ vanjske politike te zemlje.

Pored toga i druge države imaju kalkulacije i želje. Neke brine narastajuća snaga Irana, a neke to što se u bliskoistočne odnose sve više upliću Kina i Rusija. Zapad posebno brine činjenica da savez Rusije, Irana i Kine odlično funkcioniše na Bliskom istoku i da serijom vojnih i diplomatskih pobjeda oni dodatno ojačavaju svoje pozicije. Dokaz tome može biti, kako smatraju mnogi, obnova Sirije koja će koštati stotine milijardi dolara i u kojoj bi glavnu riječ mogle voditi tri pomenute sile koje se opiru Zapadu. Obnovljeno arapsko savezništvo sa Damaskom moglo bi dovesti do toga da dio tog posla pripadne i arapskim državama, pa bi približavanje Assadu moglo nositi i važnu ekonomsku dimenziju.

Pozitivnu energiju u odnosima između niza zemalja Bliskog istoka Damask sada mora iskoristiti, jer je to prilika kakva se rijetko pruža. Izolacija i uništenje Sirije traje predugo i Assad mora iskoristiti ponuđeno. Međutim, mnogi upozoravaju da bi arapske zemlje mogle Assadu postaviti različite uslove, kao što su slobodni izbori, status pripadnika oružanih formacija koje su se borile protiv njega te pitanje raspodjele vlasti u Damasku, što bi mogao biti razlog da Sirija ograniči svoje veze sa „bratskim“ državama. Odgovor na ovo pitanje bi moglo odrediti sudbinu Sirije koja godinama pada pod sve veći uticaj Irana, Rusije i od skora i Kine. Dakle, Damask mora još jednom donositi teške odluke. Kako smo vidjeli ranije, donosili su i ispravne, ali i krive odluke koje su mnogo koštale sirijski narod.