Svjedoci o masakru u Biljanima kod Ključa: U jednom danu ubijeno 258 muškaraca, žena i djece, egzekutori bile - komšije

(Patria) - Svjedocima stravičnog zločina u Biljanima kod Ključa ni 34 godine kasnije nije jasno šta je njihove komšije natjeralo da 10. jula 1992. godine postanu egzekutori.

Tog dana ubijeno je 258 muškaraca, žena i djece, među kojima i najmlađa žrtva - četveromjesečna beba Amila Džaferagić, piše Federalna.ba.

Za ovaj zločin do sada je pravosnažno osuđen samo Marko Samardžija na devet godina zatvora. Porodice žrtava ne traže osvetu, već istinu i priznanje - da se zločin nikada i nikome ne ponovi.

Zapisnik s obdukcije svjedoči o razmjerama zločina. Na strani 70, pod brojem 172 evidentirana je Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29. februara 1992. godine u Biljanima kod Ključa.

Prepoznata je po ocu, a uz tijelo su pronađene dvije dječije dude. U zapisniku je navedeno da je ubijena pucnjem u glavu.

Amila nije imala ni pet mjeseci. Tog 10. jula 1992. s njom je ubijeno još 257 muškaraca, žena i djece.

Jasminka Ćehić, svjedokinja zločina, prisjetila se trenutka kada su naoružani vojnici došli pred kuće.

- Ujutro su došli, lupali na vrata i govorili: 'Izlazite iz kuće.' Izašle smo, pa su nas razdvojili. Rekli su: 'Žene gore pred trgovinu, a muškarci ovamo.' Moja dva brata, Rufad Ćehić i Elvir Ćehić, tada su odvedeni - prisjeća se Jasminka.

Nakon toga više nikada nije vidjela svoju braću.

Sigurnu smrt tog dana izbjegao je Adnan Hodžić, koji se spasio tako što je slagao da nema 18 godina.

- Po dvojica su stajali u koloni, s rukama na leđima. To mi je ostalo najupečatljivije. Nakon nekih sat vremena počela se čuti pucnjava iz pravca škole. Trajalo je to nekoliko sati - izjavio je Hodžić.

Nakon pucnjave, dodaje, nastupila je tišina, a potom su se čuli bageri i kamioni. Bio je to početak prikrivanja zločina.

Rajif Hodžić tada je imao 28 godina i uspio je pobjeći, ali njegov otac nije.

- Odmah su napadali oko moje kuće. To smo primijetili i uspio sam nekako izaći iz kuće i prebaciti se preko živice - prisjeća se Hodžić.

I priča je mnogo. Teških i bolnih, ali izuzetno važnih za očuvanje istine.

Dursum Dervišević svjedoči da su roditelji gledali kako im djecu odvode.

- Moji roditelji su gledali kolonu, gledali su svoju djecu kako dolaze pred školu s komšijama. Više se niko nije vratio živ - ističe Dervišević.

Edin Domazet podsjeća na razmjere zločina u vlastitoj porodici.

- Moj otac Fadil Domazet je ubijen, moj stric Hazim je ubijen. Dvadeset tri osobe s prezimenom Domazet su ubijene - komšije i familija - rekao je Domazet.

Optuženi za zločine u Biljanima su ljudi s kojima su dijelili svakodnevnicu. Komšije, radne kolege, prijatelji.

- Bili smo kao jedno. Kod nas se dolazilo, sjedilo, jelo i pilo kafu. Niko nije mogao ni zamisliti da će se ovo desiti - kaže Bida Avdić.

U Biljanima se vrijeme već 34 godine mjeri jednim datumom - desetim julom 1992. godine.

Posebno brutalni zločini počinjeni su u zaseoku Botonjići, gdje je ubijeno svih 57 stanovnika. Jedanaest starih i nemoćnih osoba spaljeno je živo u štali.

Tijela ubijenih Biljančana pronađena su u masovnim grobnicama Lanište jedan, Crvena zemlja jedan i dva, te u grobnici u samim Biljanima.