(Patria) - Mladi čovjek može završiti školu, pronaći posao i redovno primati platu, a da mu samostalan život i dalje ostane finansijski nedostižan. Kada se cijena stana pretvori u godine štednje, pitanje stanovanja postaje pitanje javne politike.
U Bosni i Hercegovini mladima se često savjetuje da rade, štede i budu strpljivi.
Dobro. Koliko strpljivi?
Pet godina? Deset? Do trenutka kada dječiju sobu kod roditelja budu trebali ustupiti vlastitom djetetu?
Agencija za statistiku BiH na svom portalu navodi prosječnu neto platu od 1.706 KM za juni 2026. To je statistički prosjek, a ne iznos koji prima svaki zaposleni, niti nužno plata mladog čovjeka na početku karijere.
Uzmimo ilustrativan stan od 200.000 KM. Taj iznos ovdje nije predstavljen kao tržišni prosjek, nego kao primjer za računicu.
Za njega bi trebalo izdvojiti nešto više od 117 takvih prosječnih plata. Gotovo deset godina cjelokupne zarade.
Bez hrane. Bez računa. Bez prijevoza. Bez života između dvije plate.
Stvarna štednja izgleda drugačije. Ako čovjek uspije odvajati 500 KM mjesečno, do 200.000 maraka trebalo bi mu 33 godine i četiri mjeseca. Uz nepromijenjenu cijenu stana i bez prinosa na štednju.
To je matematika koja savjetu „samo štedi“ daje sasvim drugo značenje. Prije kredita treba skupiti novac
Kredit može omogućiti kupovinu ranije, ali uvodi kamatu, dugoročnu obavezu i procjenu kreditne sposobnosti.
Ako bi kupac u našem primjeru morao osigurati 20 posto vlastitog učešća, trebalo bi mu 40.000 KM. Uz štednju od 500 maraka mjesečno, to je šest godina i osam mjeseci.
Učešće je ilustrativno; stvarni uslovi zavise od banke i ponude. Za to vrijeme treba negdje stanovati.
Podstanar plaća kiriju i pokušava štedjeti od onoga što ostane. Čovjek koji živi s roditeljima može lakše odvajati novac, ali njegovo osamostaljivanje zavisi od porodičnog prostora i podrške.
A šta s onima čiji roditelji nemaju ni višak prostora ni višak prihoda?
Njihov put do vlastitog krova počinje s mnogo manje mogućnosti.
Lako je govoriti o ostanku mladih. Teže je pokazati kako zaposleni mladi ljudi mogu doći do priuštivog stanovanja.
Zato od vlasti treba tražiti konkretne odgovore: koliko ljudi obuhvataju stambeni programi, koliku pomoć nude i mogu li je ostvariti i oni bez porodičnog kapitala? Kakve su mogućnosti javnog najma i dugoročnog stanovanja po prihvatljivoj cijeni?
Svaki program treba ocijeniti prema tome koliko stvarno smanjuje trošak osamostaljivanja. Život s roditeljima može biti dobar i slobodan izbor. Problem nastaje kada postane jedina finansijski moguća opcija uprkos redovnom radu.
Tada pitanje „zašto se mladi ne osamostaljuju“ treba uputiti i onima koji oblikuju uslove njihovog života.
Jer mladi mogu imati posao i radne navike. Za vlastiti ključ treba im i računica koju mogu podnijeti.
Komentari (0)
Prijavite se za komentiranje
PrijavaJos nema komentara. Budite prvi!
