Oproštajni alarm pretposljednjeg visokog predstavnika: Bosna se nalazi u opasnosti!

Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99

Medijski nastupi i izjave visokog predstavnika H. E. C. Schmidta koje je dao za više inostranih i domaćih medija nisu bili obični oproštajni razgovori jednog zvaničnika, nego politički signal zabrinutosti za budućnost Bosne i Hercegovine. Njegove opservacije stanja u državi su i svojevrsna kritika zapadnih zemalja, koje danas nemaju jedinstvenu strategiju prema našoj državi.

Težina Schmidtovih nastupa je u tome što on ne govori samo kao administrator jednog mirovnog sporazuma, nego kao politički akter koji upozorava da se mijenja odnos geopolitičkih sila prema stanju u Bosni i Hercegovini.

Pritisci na strukturu Dejtonskog mirovnog sporazuma

Jedna od najvažnija Schmidtovih izjava vjerovatno je ona u kojoj kaže: 'Osjetio sam da pritisak nije sve veći samo na mene, nego i na strukture Dejtona'. Time je obznanio da se ne vodi borba protiv pojedinačnih odluka OHR-a, ili njega kao personalnog rješenja, nego protiv koncepta postdejtonske Bosne i Hercegovine.

Schmidt zapravo sugeriše da određeni geopolitički i regionalni centri moći žele redefinisati samu arhitekturu BiH, ali bez formalnog rušenja Dejtonskog sporazuma. Ukupnu političko-diplomatsko-lobističku konstelaciju zbog koje je odlučio da ranije napusti svoju poziciju opisao je kratko i jasno: 'pametniji popušta'.

Također, kroz izjave je redovno naglašavao neke ključne dijelove svog nedavnog izvještaja Savjetu bezbjednosti UN-a: upozorenje o podrivanju institucija i separatističkoj retorici bivšeg entitetskog predsjednika, zagovaranje trećeg entiteta, udruženi blokaderski SNSD-HDZ poduhvat, širenje islamofobije, uvrede i demonizacija Bošnjaka kao priprema za secesiju i dr. Ove destabilizirajuće politike su pojačane u vakuumu koji je nastao nakon što je rat u Ukrajini iscrpio fokus Zapada, Balkan je ponovo postao sekundarno pitanje, a EU pokušava obnoviti unutrašnje jedinstvo.

OHR kao kolateralna žrtva podijeljenog Zapada

U prvim godinama nakon rata OHR je bio instrument jasne i jedinstvene zapadne politike prema Bosni i Hercegovini. Danas, uoči svog odlaska, Schmidt nas upozorava da takav jedinstveni pogled više ne postoji. Uzročnik za ovakvo stanje može se potražiti u nekoliko paralelnih procesa: politički raskol između EU i SAD-a u domenu sigurnosti, politika pojedinih EU članica da 'stabilnost' stave ispred demokratije i rast ruskog uticaja kroz politiku permanentne destabilizacije i institucionalne blokade.

Intervju dolazi u trenutku kada je Trumpova administracija odustala od liberalne demokratije, dok se u evropskim krugovima češće koristi riječ 'stabilnost', a sve rjeđe govori o demokratizaciji i ljudskim pravima. U bosanskom kontekstu 'stabilnost' znači prihvatanje paralizirane države i krize kao novog normalnog stanja.

Kada Schmidt upozorava da bi gašenje OHR-a dovelo u pitanje i mandat EUFOR-a, jer su oboje dio integralnog Dejtonskog sporazuma, on zapravo poručuje da bi prekid internacionalnog nadzora nesumnjivo otvorio i pitanje sigurnosnih prijetnji. Upućena je i direktna kritika politike EU, koja je godinama tolerisala blokade institucija u ime 'stabilnosti'. Politika popuštanja je proizvela veću nestabilnost.

Schmidt izbjegava direktno imenovati države i političke aktere koji stoje iza pritisaka za njegov odlazak, ali je očigledno da se dio geopolitičkih sukoba velikih sila sada vodi i preko Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu BiH postaje prostor odmjeravanja snaga između SAD-a i Rusije, dok se EU još uvijek drži po strani.

Schmidtovi oproštajni alarmi

Schmidt iza sebe ostavlja podijeljenu internacionalnu zajednicu i Bosnu i Hercegovinu u kojoj se dejtonska rješenja ponovo dovode u pitanje kroz institucionalno iscrpljivanje. Zato njegove izjave treba čitati kao upozorenje da budućnost BiH više neće zavisiti samo od domaćih političkih sukoba, nego od toga da li Zapad imati jedinstven stav o intenzitetu korištenja Bonskih ovlasti, ili čak o očuvanju Bosne i Hercegovine na dejtonskim osnovama.

Schmidtova formulacija o pritisku na 'strukture Dejtona' je alarmantna. On implicitno govori da se ne pokušava nužno srušiti Bosna i Hercegovina, nego je transformisati u prostor koji neće imati kapacitet za samostalnu političku konsolidaciju. To je zapravo model 'kontrolisane slabosti države' u kojem je država politički trajno ograničena. Država će i dalje biti priznata i imati teritorijalni integritet (više kao geografski pojam), formalno će postojati, institucije formalno raditi, ali se stvarna politička moć premješta u etničke i paralelne centre odlučivanja. Pripremne radnje za upravo ovakvo 'novo stanje', ali u domenu energetike, već su urađene u kontekstu 'projekta' tzv. Južne plinske interkonekcije. Otud i uočljiv američki interes za imenovanje novog visokog predstavnika, koji bi u slučaju podrške ovakvim trendovima, izvjesno bio i posljednji. A iza takvog posljednjeg visokog predstavnika, novo 'novo stanje' bi bilo uvod u palestinizaciju.

Najvažnija implicitna poruka svih nastupa visokog predstavnika može se sažeti u jedinstveni stav: Bosna i Hercegovina više nije samo problem unutrašnjih političkih blokada, nego potencijalna tačka ozbiljne geopolitičke destabilizacije Balkana. Schmidt upozorava da secesionistički projekti nisu ugašeni, dodatno su povezani i ojačani s intenzivnim lobiranjem, internacionalni akteri imaju suprotstavljene interese, EU je pasivna, dok govor mržnje raste. A dejtonski institucionalni okvir postaje sve slabiji pod pritiskom novih geopolitičkih interesa. Jedinstveni odgovor unutrašnjih državotvornih političkih snaga na svaki od navedenih izazova se još uvijek čeka.