NATO u BiH za život bez straha: Mirna Bosna za mir na Balkanu

Piše Sead Omeragić

---

Nije li vrijeme za mir na prostoru zapadnog Balkana? Hoćemo li dati šansu političarima da završe ovaj posao članstva u NATO.  Nije li vrijeme da se konačno, nakon užasa rata, razotkriju razlozi tragedije ovih prostora i u miru. Već desetljećima Zapadni Balkan izgleda kao da rat nikad nije ni prestao, već je nastavljen nekim drugim sredstvima. Lideri održavaju vlast na strahu i mržnji. Ljudi napuštaju domovine zbog straha od sukoba, najmanje zbog ekonomskih razloga. Nema nikakve sumnje: Spori hod Bosne i Hercegovine prema NATO-u bio je krivac što mir nije dolazio na ove prostore. 

Prijem BiH u NATO pokazat će da su obična prevara bila dugogodišnje papagajske izjave kako mir na Balkanu ovisi o dobrim odnosima Srbije i Hrvatske. Ponavljali su to Tuđman i Milošević, a generacije njihovih nasljednika uporno repetirale. Danas je vrijeme da se ta opasna floskula otkrije u pravom svjetlu: Dobri odnosi Srbije i Hrvatske su važili samo ukoliko su bili povezani sa podjelom BiH i pravljenjem njihovih velikih država. Zasnivali su se na državnom terorizmu protiv BiH, na zločinima i etničkim čišćenjima, kojima je presuđeno u Tribunalu u Hagu. Ljudi napuštaju zapadni Balkan iz straha Hajdemo pogledati i drugu stranu medalje. 

Nebojša Radmanović je kao tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH u junu 2009. godine u Sarajevu je potpisao zahtjev BiH za Akcioni plan za članstvo u NATO (MAP)". Radmanović je samo postupio prema onome što pisalo u Zakonu o odbrani: ”Parlament BiH, Vijeće ministara, Predsjedništvo BiH, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provešće potrebne aktivnosti za prijem BiH u članstvo NATO”. Radmanović, inače biran u Predsjedništvo BiH u dva mandata, potpisao je u decembru 2006. godine Sporazum o pristupanju BiH programu ”Partnerstvo za mir” u središtu NATO-a u Briselu. 

Njegov stranački kolega Nikola Špirić je u martu 2007. odobrio važan sporazum o razmjeni sigurnosnih informacija između BiH i NATO-a, a onda sljedeće godine potpisao i dokument o intenziviranju dijaloga BiH i NATO-a. Tada je objavljen i konačni cilj: Što skoriji ulazak BiH u članstvo NATO-a. Sljedeće godine Špirić i Dodik dali su potpis na odobrenje raspolaganja pokretnom vojnom imovinom. 

U Sarajevu su se gurali da potpišu bilo koji dokument NATO-a, ali su ih sasvim uredno pratili i Dodik i njegov tim. Zašto su dugo trčali u NATO, a onda se počeli približavati Rusiji? Nikada nismo dobili odgovor o tome zašto se veliki broj mladih iselio i seli iz Istočne Slavonije, iz Šumadije, a onda i iz BiH, posebno iz banjalučke regije. Stvar je jednostavna. 

Dogovor Miloševića i Tuđmana nije dijelio samo BiH, nego dugoročno i Hrvatsku. I to je bio plan za posljednji stadij razgraničenja između ovih zločinačkih velikodržavnih projekata. Niko se nikada nije upitao zašto se masovno i tragično iseljava Istočna Slavonija? Zna to hrvatska mladost koja je svoje utočište pronašla u Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj... Naime, konačan dogovor Miloševića i Tuđmana zahvatio bi daleko više od čitave BiH. Ta granica između tzv. velike Srbije i tzv. velike Hrvatske dogovorena je rijekama Bosnom i Neretvom, a onda bi produžila na sjever, prema Mađarskoj i potpuno otcijepila Istočnu Slavoniju i predala je tzv. velikoj Srbiji.

Već dugo se priča o tome među hrvatskim, pa i srpskim iseljenicima širom svijeta. Niti jedan mladi čovjek nije više lud da sluša mirnodopske prijetnje i čeka konačna ratna rješenja.
Mnogima u BiH će ovo izgledati nemoguće, ali je sve to već viđeno u drastičnijem obliku. Recimo, davnog oktobra 1991. godine, HDZ je pokazao da je spreman na sve, kada je u Zagrebu gostovala ekipa srpskih kartografa, akademika SANU. To je kasnije potvrđeno u desetinama svjedočenja i u knjigama samih aktera. Njihov cilj je bio da usuglase mape podjele BiH. Da se na godišnjicu Vukovara podsjetimo: To se događalo u vrijeme najgoreg rušenja grada. Po konačnim planovima podjela, nakon napuštanja istočne Slavonije, u tzv. velikoj Srbiji ostao bi niz prelijepih hrvatskih gradova pa i Vukovar.

Dodik i njegov tim su morali znati da bi bilo kakva Tuđmanova i Miloševićeva konačna podjela BiH značila i odsjecanje Krajine sa Banja Lukom i njeno priključenje tzv. velikoj Hrvatskoj. Svi ti planovi, nažalost, ostali su živi, pa su ih do juče sanjali u Zagrebu i Beogradu. Znala ih je i zna vrlo dobro ruska politika, koja je bila ključni akter u uvezivanju Miloševića i Tuđmana u cilju podjele BiH. Međutim, BiH je opstala devedesetih i pokvarila planove svojim kasapinima. Tako bi opstala i danas a neki siledžijski lideri bi otjerani sa scene. 

Naravno, u svemu ovome, HDZ-u je stalo samo do onih par opština u Zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni, dok preostale bosanske Hrvate i ne prepoznaje. Je li Dodik krenuo u NATO nakon što je Tadić 2007. proglasio vojnu neutralnost Srbije, shvativši da je time mrtav dogovor u Karađorđevu? Je li promijenio mišljenje kad se Vučić okrenuo Rusima i počeo gomilati njihovo oružje? I je li ova igra sa figurama ispod stola oko NATO-a znak da Dodik i njegovi nipošto ne smiju ostaviti Krajinu i Banja Luku u nekoj zamišljenoj „velikoj Hrvatskoj“? Makar to bilo koliko god dugoročno. 
Vučić je zadnjih par dana lansirao dvije stvari: „Špijunsku aferu sa Rusima“ a Dodika gurnuo u vatru NATO-a. Imao je on dugo navodne špijunske snimke, samo još da mu Dodik preuzme neke početne udarce. 

Dakle, BiH u NATO znači mir i znači da bi narodi Zapadnog Balkana konačno mogli odahnuti. Jedno strašno iseljavanje bi se konačno zaustavilo.