Oni bili FGR, a mi radikali: A sad adio, a sad adio...

Ima tih političkih projekata kojima čovjek na kraju mora priznati barem jednu zaslugu. Našu stranku, recimo, pamtit ćemo po tome što je četiri godine uspješno dokazivala kako je moguće biti vlast na svim nivoima, imati pristup gotovo svim važnijim polugama odlučivanja, dijeliti odgovornost za stanje u državi, a istovremeno se ponašati kao da ste tek zalutali u politiku i da vam je neko drugi kriv što niste uspjeli promijeniti barem fasadu na oronulim zgradama.

E, pa dragi naši FGR-ovci, došao je i taj trenutak. Zavjesa se spustila, svjetla ugasila, a publika vam je pokazala izlaz. Sabina Ćudić podnijela je ostavku na mjesto predsjednice, a politički projekat koji je godinama drugima objašnjavao kako se pobjeđuje, vlada, pregovara i bude moralan sada mora objasniti sebi kako se gubi. 

A sad adio, a sad adio...

I prije, a naročito protekle četiri godine sam pisao protiv tog političkog projekta. Ne zato što mi je smetalo što se neko naziva liberalom, europejcem ili pripadnikom famozne sarajevske FGR, nego zato što se iza te fino upakovane ambalaže prodavala iznimno kvarna politička roba, čiji je rok trajanja odavno istekao. I zato što ste nas, koji nismo htjeli klimati glavom na vaše političke vratolomije, proglašavali radikalima, primitivcima, nacionalistima i remetilačkim faktorom vaše zamišljene evropske idile.

Mi radikali, vi FGR. Danas, kada se podvlači izborna crta, ostaje samo jedno neugodno pitanje. Ako ste vi bili toliko pametni, obrazovan, moralnii  i evropski, kako to da vas birači nisu prepoznali kao spasioce nego kao još jedan politički promašaj?

Jer, lahko je biti liberal dok sjediš u opoziciji i pričaš o transparentnosti kada ne raspoređuješ javni novac. Ali kada dobiješ priliku da pokažeš sve ono što si godinama obećavao, onda se vidi razlika između političke ideje i političkog marketinga. Naša stranka je tu razliku pretvorila u čitav politički program.

Nije, drugovi i drugarice, problem što ste izgubili izbore. Gubitak je sastavni dio demokratije. Problem je što ste četiri godine pokušavali prodati priču da ste nešto kvalitativno drugačije od svih drugih, a onda ste pokazali da ste samo drugačije upakovani. Dok ste drugima držali lekcije o političkoj kulturi, sami ste pokazivali koliko vam je teško podnijeti kritiku. Dok ste se predstavljali kao alternativa etnonacionalizmu, pristajali ste na političke aranžmane u kojima su interesi HDZ-a i SNSD-a dobijali ono što su tražili, dok se javnosti objašnjavalo da je to, eto, evropski put.

Kada smo govorili da se sarajevski liberali pretvaraju u HDZ-ove generale, uvjeravali ste nas da ne razumijemo realpolitiku. Kada smo upozoravali da se iza evropskog izgleda krije balkanska suština, objašnjavali ste da smo protiv promjena. Kada smo ukazivali na klijentelizam, personalne obračune i političku prazninu, uvjeravali ste nas da je riječ o zlonamjernim napadima onih koji ne mogu prežaliti gubitak vlasti.

A onda ste izgubili vlast.

Posebno je zabavno bilo gledati kako se od političkog projekta koji se zaklinjao u liberalnu demokratiju stvara stranka u kojoj su personalni sukobi postali važniji od političkih ideja. Tu je bilo svega, ambicija, nadmudrivanja, borbe za pozicije, javnog moralisanja i privatnog obračunavanja. Nedostajala je samo ideologija. Ali, budimo pošteni, ideologija je u takvom društvu višak. Ideologija traži dosljednost, a dosljednost može biti ozbiljna prepreka kada se dijele funkcije.

Sabina Ćudić odlazi. Bit ćemo prinuđeni gledati je još četiri godine u Parlamentu BiH, ali to ti je kao u jugo preduzećima, kad nekog potrošenog pošalju da odradi do penzije. 

Iskreno, nadam se da je Sabina shvatila da politika nije debatni klub u kojem se pobjednikom proglašava onaj ko je posljednji ostao za mikrofonom. Politika je odgovornost za posljedice. A posljedice se ne mogu izbrisati konferencijom za medije. Birači su vam dali priliku. Vi ste im dali razlog da je više ne ponove.

Prije otprilike četiri mjeseca pisao sam o političkom nestajanju Sabine Ćudić i Naše stranke. Tada je to, pretpostavljam, zvučalo kao još jedna od onih radikalskih konstrukcija koje FGR ne uzima za ozbiljno.

Danas se okreću u vlastitoj osi i pitaju kako je moguće da su skršili milijarde i da će nakon svega nestati. A i to sam im predvidio, tekstom u januaru 2024. najavio sam da bi klijentelistička kasta mogla ugasiti Našu stranku čim ostane bez vlasti. Tada je to bila prognoza. Danas je to politička dijagnoza koja čeka potvrdu kroz ono što slijedi. Jer stranke koje okupljaju ljude oko ideje imaju razlog da postoje i kada su u opoziciji. Stranke koje okupljaju ljude oko iluzije  tada tek počinju otkrivati koliko im je članstvo zapravo privrženo programu, a koliko platnoj listi.

Nikad ne reci nikad, otrcana je stara poslovica. Ali, iskreno mislim da sam što se tiče Naše stranke ili u novije vrijeme sarajevskog AfD-a, ispisao epohu nestajanja. Nadam se i pomogao tom nestajanju. A počelo je još onda kada je Sabina pročitala principe koje su Sabina, Forto i Kojović prekršili a da se pošteno papir nike ni ohladio. Bio je to jasan znak da je Naša stranka prestala biti alternativa starim obrascima i postala njihov korisnik. 

I zato se danas sretan opraštam od projekta koji je s partnerima usvojio Poslovnik Predstavničkog doma Parlamenta FBiH na kakvom bi im i Slobodan Milošević pozavidio. Ukratko, išlo je ovako, neka se opozicija ispriča, mi ćemo doći iz restorana i glasati kako mi hoćemo. 

Oni su bili FGR, više neće biti ništa. Mi smo bili i ostali radikalni na svakom pitanju koje se tiče sudbine države Bosne i Hercegovine. I biti ćemo! Jer, ovdje su mjerila odavno ubijena, pa svako ko misli drugačije ili uviđa istinu biva radikalom. Rado ćemo nastaviti tako!

Zato, FGR-ovci, nema ljutnje. Odmorite se. I nemojte nam zamjeriti ako se ne rasplačemo. Mi radikali, eto, nikad nismo imali mnogo razumijevanja za političke tragedije, od Fikreta Abdića do Naše stranke.

Sretan vam put. Samo, ovaj put idete bez pratnje.