Crveni tepih za političare, sjena za film

Piše: A. Čorbo-Zećo

Sarajevo Film Festival svake godine pokušava dokazati da je kulturni događaj svjetskog ranga. A onda nas dočeka ista priča. Jer uporedo s tim jednako uporno dokazuje i nešto drugo, da je našim političarima važnije pojaviti se na crvenom tepihu nego u salama gdje se prikazuju filmovi. Ili, još konkretnije, da je lakše slikati se na festivalu nego pomoći kinematografiji, a ne interesnim skupinama koje proizvode djela vrijedna nikakve pažnje.

Ovo nije fenomen od jučer. Godinama gledamo isti prizor: načelnici, ministri, premijeri i parlamentarci defiluju pred kamerama, dok umjetnici – ljudi zbog kojih festival postoji – ostaju u sjeni. Crveni tepih pretvorio se u improviziranu političku pozornicu, u PR poligon gdje je važnije biti viđen nego podržati film. Mediji, naravno, poslušno prenose: “pogledajte ko je zablistao na crvenom tepihu” – pa redom nižu ministre i njihove supruge.

Elmedin Konaković ove godine priznaje da su kritike opravdane i da je podrška kinematografiji bila bolja ranije. Iskrenost mu se može priznati. Ali riječima nije teško baratati; teško je spustiti reflektore sa vlastitog osmijeha i usmjeriti ih tamo gdje pripadaju – na autore, glumce, producente.

Na svjetskim festivalima političari su kulisa, a film je centar pažnje. U Sarajevu je obrnuto, umjetnost je kulisa, političari su predstava. I to predstava koja traje godinama.

Ako vlast zaista želi biti partner kinematografiji, onda treba izaći iz foto-zona i ući u ozbiljne razgovore o fondu za film, o dugoročnim strategijama, o tome kako domaća industrija može preživjeti. Crveni tepih nije dokaz podrške umjetnosti. On je dokaz koliko politika voli reflektor – čak i kad nije njen.

Sve dok se to ne promijeni, Sarajevo Film Festival će imati dvostruku stvarnost: onu pravu, u kojoj bh. film dobija priznanja širom svijeta – i onu površnu, u kojoj naši političari paradiraju kao zvijezde, a umjetnici ostaju u sjeni vlastitog festivala.