Petorka je ozbiljan ispit za Čovića, sarajevska autodestrukcija gura HDZ na zicer!

Piše: Rasim Belko

Pet hrvatskih stranaka (HDZ 1990, HRS, HNP, HSS i HDS) konačno su se probudile iz višedecenijskog sna. Najavili su zajednički nastup na izborima 2026. godine i potpisivanje sporazuma do decembra. Na prvi pogled moguće da je to još jedan sastanak i još jedno obećanje. Ali u suštini, mogao bi to biti ozbiljan politički zemljotres, s još ozbiljnijim utjecajem na budućnost Bosne i Hercegovine.

Jer, prvi put nakon dvadeset i kusur godina, HDZ BiH i Dragan Čović neće biti sami na terenu. Imat će konkurenciju, i to u vlastitom dvorištu.

A to mijenja štošta. Zapravo, to je u najavi kraj monopola koji bosanskohercegovačke Hrvate drži zarobljenima u političkom latinluku jednog čovjeka.

Čovićev HDZ godinama je gradio svoju moć na mitu o “legitimnom predstavljanju Hrvata”. Taj mit su Sarajevo i bošnjačke stranke vjerno hranile, svjesno ili nesvjesno. Kad god su ponavljale mantru “bez HDZ-a se ne može”, gurale su bh. Hrvate u politički kavez iz kojeg su mogli izaći samo pod zastavom Dragana Čovića.

Tako je HDZ postao i stranka i država i sudbina. A svi koji su pokušali drugačije, proglašeni su izdajnicima.

E, sad se taj mit počinje raspadati. Petorka, ma koliko različita, razumjela je ono što se u Mostaru šapuće, a u Sarajevu nikad nije htjelo čuti. Čović ne predstavlja Hrvate, nego samog sebe, a priča o “legitimitetu” postala je maska za privatni interes, privilegije i politički biznis u kojem narod služi samo kao argument.

I taman kad se nešto počelo pomjerati, Sarajevo – po običaju – zaspi na volanu. Dok petorka najavljuje otpor monolitu, iz Sarajeva dolazi poruka: “HDZ je zicer u postizbornim kombinacijama 2026”.

Kakva autodestrukcija političkog amaterizma zar ne. Nekada je mučno i ogavno samo razmišljati o političkoj nedoraslosti Sarajeva, a likovi koji se s njegovih sokaka upuštaju u igru političkih lidera tu ogavnost dodatno začinjavaju.

Jer, kakav politički NOOB moraš biti da u istoj sedmici u kojoj se konačno rađa ozbiljnija opozicija Čovića, ti tog Čovića cementiraš. To nije realizam. To je prodaja svake mogućnosti promjne.

A petorka s predznakom H je pokazala da zna drugačije, jer svoj sporazum nije vezala za “stolni grad”, već za Parlament države Bosne i Hercegovine.

Kako je moguće da političko Sarajevo, nakon svih grešaka i prevara, već sada Čoviću poklanja mjesto za stolom vlasti? Kako je moguće da niko ne uči iz iskustva Trojke, koja je u ime “stabilnosti” ušla u savez s Dodikom i time potpisala vlastitu propast, ali i blokadu države.

Rezultat te “stabilnosti” vidimo svaki dan. Dodik blokira, ucjenjuje, prijeti otcjepljenjem – i opet drži ključ vlasti. Ako Sarajevo ponovi tu grešku s Čovićem, neka se više nikad ne čudi zašto BiH stagnira. Jer nije problem u Dodiku i Čoviću, problem je u onima koji ih stalno vraćaju u igru.

Ova petorka, ako održi riječ, može biti prekretnica. Može pokazati da Hrvati u BiH nisu ničiji taoci. Da ne moraju birati između poslušnosti i nestanka. Da i među njima ima onih koji žele BiH kao zajedničku kuću, a ne kao hercegovački tor.

Da budem jasan, pred njima je težak put. Čovićev aparat, novac i medijska mašina udarit će svom silinom. Biće etiketirani, napadani, satanizirani. Ali ako izdrže, ruše sistem zasnovan na strahu.

A Sarajevo, ako ništa drugo, mora ih tretirati jednako dok glasački lističi ne pokažu drugačije. Jer, svaki put kada neko iz grada na Miljacki poruči da je “Čović zicer” ove države je manje, a alternativa tome očito postoji. I dokle god HDZ i SNSD imaju monopol nad svojim biračima, BiH će biti talac njihovih interesa. A kad se pojavi neko ko taj monopol ruši to je po prirodi stvari saveznik, ne neprijatelj.

I za kraj, malo istine bez šminke.

Sarajevo mora prestati tražiti “zicere”. Mora prestati s politikom u kojoj su izdaja i pragmatizam isto. Jer svaka nova vlast koja Čovića i Dodika tretira kao partnere, a ne kao prepreke, učestvuje u razgradnji države.

Petorka među Hrvatima možda nije savršena, ali jeste prva ozbiljna pukotina u sistemu koji nas davi. I zato im treba dati šansu.

Jer ako ni oni ne uspiju, onda nismo propali zbog Dodika i Čovića.Propali smo zato što smo pristali da vječno živimo pod njihovim uslovima.