Važeći Zakon o Sudu BiH bolji je od svih u proceduri, od kojih bi neki Apelaciono odjeljenje izmjestili pod Jahorinu

Za NAP piše: Dr. sc. Amir Šelo, pravni ekspert

Među prioritetima za članstvo Bosne i Hercegovine u EU, iz oblasti vladavine prava jeste donošenje novih zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV) i sudovima BiH u skladu sa evropskim standardima. U izvještaju Evropske komisije o Bosni i Hercegovini za 2024. godinu stoji da bi Bosna i Hercegovina trebala "finalizirati i usvojiti nove zakone o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću i sudovima Bosne i Hercegovine, u skladu s preporukama Venecijanske komisije…"

U bosanskohercegovačkoj javnosti je prisutan narativ da postojeća organizacija Suda BiH nije usaglašena sa pravnim standardima EU i da se mora "fizički" izdvojiti Apelaciono vijeće Suda BiH od samog Suda BiH. U tom pravcu je išao i jedan od prijedloga Zakona o Sudu BiH koji se nalazi u proceduri u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Zakon o osnivanju Suda BiH činio je sastavni dio Odluke visokog predstavnika br. 50/00 od 12. novembra 2000. godine o Zakonu o osnivanju Državnog suda BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 29/00), kako bi se osiguralo djelotvorno vršenje nadležnosti države BiH kao i poštivanje ljudskih prava i vladavina prava. Zakon je naknadno usvojila Parlamentarna skupština BiH. Njegove odredbe naknadno su ažurirane, kako od strane visokog predstavnika, tako i od strane Parlamentarne skupštine BiH. Ustavnost Suda BIH je potvrdio Ustavni sud BiH u predmetu br. U-26/01 od 28. septembra 2001. godine.

Sud BiH je u početku koncipiran kao domaća institucija, ali uz prisustvo međunarodnih sudija i tužilaca u prijelaznom periodu. Reforma pravosuđa djelimično je bila potrebna i radi realizacije opsežne strategije za ustupanje nadležnim domaćim sudovima predmeta u kojima se radi o predmetima srednjeg i nižeg ranga složenosti, kao najbolji način da Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) postigne cilj okončanja svih aktivnosti suđenja u prvom stepenu do 2008. godine.

Ovu strategiju je 23. jula 2002. godine odobrilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija koje je na prijedlog visokog predstavnika za BiH primilo k znanju preporuke MKSJ-a u vezi s osnivanjem posebnog vijeća pri Sudu BiH, koje bi se bavilo teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava. Nadležnost Suda BiH je, između ostalog, imala za cilj da se omogući ustupanje predmeta koji su svojevremeno bili registrovani na međunarodnoj razini.

Struktura samog Suda BiH odražavala je strukturu MKSJ-a, budući da se i sam MKSJ također sastojao od pretresnog i žalbenog vijeća pod upravom istog predsjednika. Pored MKSJ-a, slična struktura je korištena i u drugim međunarodnim ili hibridnim sudovima, poput npr. Međunarodnog krivičnog suda, Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu, Specijalnog suda za Liban, Specijalnog suda za Sijera Leone, kao i Specijalizovanog vijeća Kosova i Specijalizovanog tužilaštva Kosova.

Svi su ovi sudovi strukturirani tako da se pretresna i žalbena vijeća na svojevrstan način smještaju u sastav jednog te istog suda, dok predsjednici takvih sudova imaju ključnu ulogu u administriranju i upravljanju sudovima, kao i ulogu u raspoređivanju sudija u različita vijeća unutar pojedinog suda. Isto rješenje poznato je u nacionalnim zakonodavstvima zemalja članica Vijeća Evrope.

Venecijanska komisija je u Mišljenju o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini, usvojenom na 91. plenarnoj sjednici održanoj u junu 2012. godine, navela da mogućnost žalbe na presude različitih odjeljenja istog Suda drugom odjeljenju tog Suda, ako je to odjeljenje odvojeno od ostatka Suda, sama po sebi ne treba predstavljati problem.

Po mišljenju Ureda visokog predstavnika za BiH, u Podnesku dostavljanom Ustavnom sudu BiH u predmetu br. U-15/20, navodi se da Apelaciono odjeljenje Suda BiH ispunjava sve kriterije, budući da stvari iz svoje nadležnosti rješava na osnovu zakonskih propisa i po postupku koji se vodi na propisani način. Ovo odjeljenje ima ovlast da donosi obavezujuće odluke i ima punu nadležnost kako je propisano zakonom da ispituje sva činjenična i pravna pitanja relevantna za sporove koji se pred njim vode i da odlučuje o nekolicini stvari u drugom stepenu.

Ono jeste viši sud jer je drugi stepen, svojim odlukama preispitujući odluke prvog stepena. Iz toga slijedi da tzv. načelo dvostepenosti ne znači nužno dvije odvojene institucije kao u slučaju dva odvojena pravna lica, nego upravo tako kako je napisano - dva odvojena stepena, sve dok sudije koje odlučuju u drugom stepenu nisu iste one sudije koje su odlučivale u prvom stepenu. U tom pogledu, kako je Venecijanska komisija istakla u gorenavedenom Mišljenju, "nikada se nije desilo da u Apelacionom odjeljenju bude imenovan sudija koji je u predmetu odlučivao u prvom stepenu".

Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, u nadležnosti je država kako će osigurati pravo na žalbu. Evropski sud za ljudska prava je pojasnio da "sud" u materijalnom smislu ovog pojma karakterizira njegova sudska funkcija - tj. rješavanje stvari iz njegove nadležnosti na osnovu zakonskih pravila i po postupku koji se vodi na propisani način (Belilos protiv Švicarske, 29. aprila 1988.) Pored toga, član 6. EKLJP-a ne obavezuje države ugovornice da uspostave (specijalne) apelacione ili kasacione sudove, nego se umjesto toga fokusira na pitanje pristupa takvim tijelima (Zubac protiv Hrvatske, tačke 80. i 81).

Shodno tome, sama činjenica da su obje instance smještene u okviru istoga suda ne pokreće automatski pitanje prema članu 6. EKLJP-a po ovom osnovu ili po osnovu nezavisnosti i nepristrasnosti. Kroz svoju jurisprudenciju ESLJP je to dodatno razjasnio da, u smislu člana 6(1) EKLJP-a, "sud" ne mora biti formalni sud integriran u standardnu sudsku mašineriju države, nego da se tu radi o pitanju jesu li ispunjene potrebne garancije, bilo da se radi o garancijama materijalne ili onima proceduralne prirode.

Međutim, organ koji nije svrstan u red sudova neke države, u smislu člana 6(1) ipak i dalje može biti obuhvaćen konceptom "suda" u materijalnom smislu navedenog pojma (Sramek protiv Austrije, 22. oktobra 1984.) Isti ovakav stav preuzeo je u svojoj praksi i Ustavni sud BiH. Tako je u predmetu br. U-Ustavni sud BiH, Odluci broj U-1/18 utvrdio da prema praksi Evropskog suda države nisu obavezne u svojim pravnim sistemima osigurati pravo na žalbu.

Međutim, ukoliko je država osnovala žalbene sudove i propisala žalbu u tom slučaju navedeno podrazumijeva da strane u postupku pred tim sudovima imaju osnovne procesne garancije koje pruža član 6. stav (1) EKLJP (nezavisan i nepristrasan sud, "jednakost oružja", suđenje u razumnom roku itd.). Međutim, navedeno nikako ne znači da se garancije prava na pravično suđenje odnose na obim odnosno granice u kojima se može izjaviti žalba.

Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, ulazi u diskreciono pravo svake države i nepropisivanje prava na žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nikako ne znači da se time krši pravo na pristup sudu, kao i bilo koja druga osnovna garancija prava na pravično suđenje. Prema tome, država ima slobodno polje procjene da u skladu s vlastitim potrebama i zahtjevima određenog pravnog sistema odredi obim, odnosno granicu žalbe ukoliko je osnovala žalbene sudove.

U postupku ocjene ustavnosti relevantnih odredbi Zakona o Sudu BIH (koje su se odnosile na nadležnosti Apelacionog odjeljenja Suda BiH, kao i nadležnosti predsjednika Suda BiH da raspoređuje sudije u različita odjeljenja i vijeća), zanimljivo je da je u predmetu br. U-15/20, pokrenut po zahtjevu Borjane Krišto, predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH u vrijeme podnošenja zahtjeva, postupak obustavljen zato što je podnositeljica zahtjeva odustala od zahtjeva.

Nakon dostavljanja podneska visokog predstavnika Ustavnom sudu i dodatnim pojašnjenima kroz relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava, svjesna da bi Ustavni sud proglasio saglasnim Ustavu BiH odredbe Zakona o Sudu BiH koje je pondositeljica smatrala spornim, ista je povukla svoj zahtjev pred Ustavnim sudom BiH, nakon čega je postupak obustavljen.

Zakon o Sudu BiH koji je sada na snazi, odgovorno tvrdim, bolji je od svakog onog prijedloga koji se nalazi u proceduri i koji podrazumijeva samo fizičko izmještanje Apelacionog Odjeljenja Suda BiH, a pogotovo je bolji i kvalitetniji od onog prijedloga koji podrazumijeva izmještanje Apelacionog odjeljenja Suda BIH "podno Jahorine".

Suštinu zahtjeva za unaprjeđenje pravosudnog sektora u Bosni i Hercegovini treba posmatrati kao priliku da se to zaista i uradi na način da se donese Zakon o sudovima BiH koji bi podrazumijevao uspostavu Vrhovnog suda BiH i preuzimanje nadležnosti države za organizaciju i finansiranje sudova od entiteta i kantona. Također, reforma pravosudnog sektora u Bosni i Hercegovini mora podrazumijevati i donošenje Zakona o tužilaštvima Bosne i Hercegovine, jer sadašnje rješenje u kontekstu postojećih 10 kantonalnih zakona o tužilaštvima, dva entitetska i Zakon o Tužilaštvu BIH nije rješenje kojim bi se pohvalile same članice Evropske unije.

Praktično, regulator - Visoko sudsko i tužilačko vijeće samo imenuje i razrješava nosioce pravosudnih funkcija, dok je organizacija sudova, tužilaštava i finansiranje 90 posto na nižim nivoima (kantoni i entiteti).

U tom pogledu, reforma pravosudnog sektora u BiH ne završava donošenjem Zakona o VSTV-u BiH ili Zakona o Sudu BiH sa sjedištem Apelacionog odjeljenja Suda BiH "podno Jahorine". Reforma pravosudnog sektora BiH treba podrazumijevati donošenje Zakona o sudovima BiH koji bi propisivao organizaciju sudova na području cijele BiH sa Vrhovnim sudom BiH, Zakona o tužilaštvima BiH koji bi također propisivao organizaciju tužilaštava u BiH, te finansiranje pravosudnih tijela iz budžeta institucija i međunarodnih obaveza BiH.