Od prava do presedana: Evropski sud zaobišao vlastita pravila u slučaju ‘Kovačević’, mijenjao sudije i pucao u demokratiju!

Analizira: Fuad Đidić, diplomata i publicist

Prvobitna presuda "Kovačević vs. Bosna i Hercegovina“ donesena je u avgustu 2023. godine, na osnovu višedecenijske prakse Europskog suda za ljudska prava. Ova praksa se kontinuirano razvijala od prvog slučaja na primjerima Belgije (1987) potom Bugarske, Kipra pa sve do Mađarske (2023).

Tako da je ova presuda bila rezultat kontinuiteta u rješavanju sličnih pitanja u više europskih zemalja. Nama nisu poznati slučajevi da li je neka od presuda ove vrste bila kasnije poništena ili, na neki drugi način devalvirana.

Međutim, u „stream“ obraćanju Mattiasa Guyomara, novoizabranog predsjednika Suda od 24. juna 2025. napravljen je presedan. Ovim, posve čudnim presedanom Guyomar, kao raniji sudac u ovom sudu (od 2022. godine) pred očima europske javnosti uzdrmao je ovu decenijsku i ustaljenu praksu Suda. Nije prošlo niti dva mjeseca kako je preuzeo dužnost (30. maj 2025), a Guyomar u stream obraćanju kaže da se radi „o velikom, velikom, velikom, izuzetku“.

Što znači taj izuzetak za Bosnu i Hercegovinu, ponovljen tri puta. Što su konsekvence tog „izuzetka“, ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i druge zemlje. Podsjetimo, da presuda Kovačević ima jako širok djelokrug uticaja. Njen smisao nije bilo samo obnavljanje demokratije u Bosni i Hercegovini, već efikasna zaštita demokratije u Europi.

Šta znači „veliki izuzetak, ponovljen tri puta“ - da li je „aktivno biračko pravo“ zabranjeno ili, uskraćeno u Bosni i Hercegovini. Što znači da se jedan od ugaonih kamena europske demokratije uskraćuje u jednoj zemlji koju Guyomar vidi kao „izuzetak“ što implicira „drugorazredni“ karakter zemlje, a u drugim zemljama „prvorazrednog karaktera“ „aktivno biračko pravo“, postavlja kao normalna praksa.

Da li je ovim nesvakidašnjim činom predsjednika Europskog suda za ljudska prava, Bosna i Hercegovina gurnuta u stanje „latentne etničke opasnosti“ kojoj se oduzima glavna osa građanskog demokratskog poretka.

Ova izjava Guyomara bila je samo vrh ledenog brijega u osporavanju presude Kovačević.
Kada tome pridodamo, a što smo mogli pratiti u medijima, da je u predmetu “Kovačević vs. Bosna i Hercegovina“ promijenjeno troje predsjednika Velikog vijeća, a zajedno sa njima i određen broj sudija u Velikom vijeću koje je imalo više različitih sastava, onda se trebamo pitati – da li je Evropski sud za ljudska prava sam udario na vlastiti integritet, kršeći vlastita pravila.

Naše građane također, trebamo podsjetiti da se u slučaju Kovačević ne radi o presudi već, da je riječ o “operativnom zaključcima“ što je još jedan presedan koji otvara broja pitanja kao npr.: Zašto je Evropski sud za ljudska prava učinio nešto što nije praksa utvrđena Pravilima suda, odnosno, šta je to nagnalo Sud da značajno odstupi od svoje propisane prakse i postupi na ovaj, jako čudan, i pravno upitan način?

http://publishwall.si/rasimbelko/qpost/410580

Postoji li uopće presuda: Je li Evropski sud za ljudska prava s Guyomarom na čelu srušio evropske vrijednosti u BiH!?

Piše: Rasim Belko @rasimbelko Zaključke su objavili naprečac i iznenada, ali presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu ni do danas, skoro mjesec poslije, nije dostupna javnosti. Ta činjenica, s obzirom na background cijelog procesa pred

Predsjednik Guyomar je u nedavnom intervjuu od 14. jula 2025. kada je govorio u povodu 75 godina Konvencije o ljudskim pravima (iz 1950.) izjavio kako je Europa danas poprište erozije u pridržavanju principa koje su podržali osnivači Konvencije, a koje se sada dovode u pitanje.

Pitamo se koju igru igra i u svemu tome ima Sud na čijem čelu je Francuz Guyomar.

U tom kontekstu našim građanima treba ukazati na jednu važnu činjenicu. Veliko vijeće u predmetu „Kovačević vs. Bosna i Hercegovina“ donijelo je zaključke o nečemu što sam aplikant Kovačević nije ni tražio niti problematizirao u aplikaciji, što se može vidjeti i iz presude Europskog suda za ljudska prava od avgusta 2023. godine.

Zamislite samo situaciju da se u predmetu „Dodik“ koji je aktualan ovih dana, promijeni predsjednik i barem jedan sudija iz Apelacionog vijeća, kakva bi percepcija javnosti bila o tom sudu? Izvjesno negativna sa osjećajem da je nešto u tome namješteno.

Da li se u vrijeme erozije principa i sam Sud upustio u proizvodnju druge i drugačije realnosti tako što je odgovarao na nešto što apelant nije ni tražio niti postavljao kao sporno? Ovo je posve sigurno, tema koja zaslužuje mnogo šire analize budući da „fabriciranje“ nove realnosti može imati vrlo dalekosežne konsekvence ne samo za BiH, već i za budućnost europske demokratije.

Naredno pitanje tiče se odnosa Europskog suda i Venecijanske komisije.

U nedavno usvojenom Izvještaju Evropskog parlamenta o Bosni i Hercegovini, nedvojbeno se traži jednakost svih građana Bosne i Hercegovine u izbornom sistemu, što je sve suprotno od onoga što je zaključio Evropski sud za ljudska prava, a dodao bih - i da je postupio suprotno mišljenjima Venecijanske komisije o Bosni i Hercegovini.

http://nap.ba/qpost/410466/Izvjetaj-Evropskog-parlamenta-porazan-po-politiku-HDZ-i-SNSD-ali-i-Trojkino-bauljanje-izmeu-snishodljivosti-i-mate

Izvještaj Evropskog parlamenta porazan po politiku HDZ i SNSD, ali i Trojkino bauljanje između snishodljivosti i mašte!

Piše: Rasim Belko Ako je iko u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci vjerovao u bajke o evropskom putu, evropskim vrijednostima i evropskoj budućnosti pod aktuelnom vlašću, nakon usvajanja Izvještaja Evropskog parlamenta o BiH za 2023-2024. go

Zato želim ponoviti još jednom, da je ovim zaključcima, koji nisu presuda, Evropski sud za ljudska prava izvan svojih procedura i Pravila suda, uveo embargo na demokratiju u Bosni i Hercegovini.

Naša ranija historijska iskustva sa francuskim zvaničnicima nisu baš prijatna. Podsjetimo se samo na ulogu prethodnih francuskih zvaničnika tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, odnosno kada je predsjednik Mitterrand došao 1992. godine u Sarajevo na jedan dan da spasi ratnog zločinca Karadžića od intervencije internacionalne zajednice i time omogućio agresiju na Bosnu i Hercegovinu, zatim francuskog generala UNPROFOR-a Morrilona koji je zatvorio oči nad etničkim čišćenjem u Bosni i Hercegovini, pa francuskog generala UNPROFOR-a Janviera, koji nije pozvao zračne udare kako bi se spasila Srebrenica i time direktno omogućio ili potakao na izvršenje genocida u Srebrenici i sada francuskog sudiju Gayomara, koji je uveo embargo na demokratiju u Bosni i Hercegovini.

Postavlja se pitanje da li je to stvarna francuska politika prema Bosni i Hercegovini ili se radi o individualnim aktivnostima pojedinaca?

Takve aktivnosti, imale su brojne političke i geopolitičke implikacije prema Bosni i Hercegovini, gdje ova posljednja, a nadam se da nije i konačna jer se može korigirati, ako ništa drugo jer zabranom demokratije u Bosni i Hercegovini, otvaraju se vrata za ruski utjecaj kroz njihove proxy izvršioce i saveznike, što bi uvođenjem potpune demokratije bilo onemogućeno.

Da li je takvo nešto politika internacionalne zajednice prema Bosni i Hercegovini radi njene demografske strukture, gdje je Francuska samo egzekutor toga, teško je reći bilo šta drugo, nego da se stvara takva percepcija, da je za njih Bosna i Hercegovina drugorazredna zemlja, koja ne zavređuje aktivno biračko pravo, kao jedan od stubova demokratije, pa će se u njoj zanemariti evropske vrijednosti i principi, što zasigurno otvara ogromna vrata za maligne utjecaje koji dolaze sa Istoka.

Kao zaključak, nameće se logično razmišljanje da je ovim svojim gestom Evropski sud za ljudska prava, u ambijentu vidnih političkih utjecaja i lobiranja, zapravo legalizirao rezultate genocida i više ciljeva presuđenih udruženih zločinačkih poduhvata, gazeći pri tome vlastita pravila i postupanje, sa vidnim nastojanjem da se odluči nešto što nije bio tužbeni zahtjev Kovačevića, već se izmišlja neka imaginarna, fabricirana, pravna situacija koja bi otvorila sumnjiv prostor da se prvobitna presuda u predmetu „Kovačević v. Bosna i Hercegovina“ odbaci na štetu demokratije, a u korist hegemonističkih nastojanja Hrvatske i Srbije, uz vidno stvaranje mogućnosti za buduće jače ruske utjecaje u Bosni i Hercegovini.

Suvišno je, također, govoriti kako je prihvatanjem navodno nelegitimnih vršitelja dužnosti agenata Vijeća ministara kojima je mandat davno istekao, Veliko vijeće srušilo vlastita pravila postupanja, što se nije smjelo desiti. Nadam se kako će Evropski sud za ljudska prava sagledati vlastite proceduralne propuste i radi zaštite demokratije u Bosni Hercegovini, u samoj presudi potvrditi tužbene zahtjeve Kovačevića o potrebi zaštite aktivnog biračkog prava u izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, s ciljem otklanjana etno-teritorijalne diskriminacije koju utvrđuju pojedine odredbe Ustava Bosne i Hercegovine.

U suprotnom, osim pravnih posljedica, moguće su i različite političke i geopolitičke implikacije, kako za Bosnu i Hercegovinu i za cijeli region Zapadnog Balkana, tako najzad i u konačnici i za samu Evropu.