Kako su Clinton i Jeljcin 1993. stavili pečat na teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine

• Na Samitu u Vancouveru 3. aprila 1993. godine u razgovoru Clintona i Jeljcina stavljen je pečat na teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine

• Da li je Jeljcin jasno izrekao samo ono što je Zapad duboko vjerovao: "Embargo za Bosnu ostaje... pogotovo ako znate ko su muslimani"

Piše: Fuad Đidić

Na sesiji Kruga 99 u nedjelju, 6. jula 2025. godine našoj javnosti otkrivamo deklasifikovane dokumente iz arhive Bijele kuće koji su donedavno bili "Top Secret".

Prenosimo nekoliko najintrigrantnijih detalja razgovora Borisa Jeljcina i Billa Clintona od 3. aprila 1993. godine na Samitu u Vancouveru, kada razgovaraju o sudbini mira u Bosni i Hercegovini, i uzajamno se slažu na ključnom pitanju: što se može, a što nikako ne može dati "muslimanima" u Bosni.

Sadržaj "deklasifikovanih" dokumenata ilustracija je ruskog odnosa prema Bošnjacima sve do danas, ali i jasno upozorenje - što je Clinton doista mislio o budućem ustrojstvu Bosne i Hercegovine, i koliko je doista vjerovao da bi Bosna i Hercegovina mogla izgledati kao "normalna zemlja".

Tokom opuštenog "radnog ručka" na brodu, uz idiličnu obalu prostranog Vancouvera, Clinton i Jeljcin, kao lideri dvije državne delegacije, razgovaraju o delikatnim pitanjima nove sigurnosne konfiguracije Europe, i prema ovim dokumentima, među njima ni po jednoj temi razgovora nema nekih neslaganja.

Međutim, na samom kraju razgovora slijedio je neočekivani zaokret koji je prijetio poremetiti ovu diplomatsku "romansu" razgovora dva lidera kada "slučajno" ili "dobro režirano" stiže "iznenađujuća" vijest kako su "bosanski Srbi odbili Vance-Owenov mirovni plan za BiH".

Od ovog trenutka počinje veliki diplomatski preokret između dvojice lidera u vezi sa inicijativom o budućnosti Bosne.

Već podnapiti Jeljcin, kako otkrivaju dokumenti, na pitanju Bosne je ipak diplomatski nadigrao Clintona.


Samit u Vancouveru 1993. godine

Kada je stigla ova vijest, Jeljcin je samo slegnuo ramenima, i ležerno dodao "Šta se tu može... Čurkin je uradio sve što je mogao", pravdajući se Clintonu kojem je još početkom februara 1993. godine u telefonskom razgovoru obećao kako će Čurkin, kao njegov "kredibilan pregovarač"... "učiniti sve da ubijedi Miloševića i bosanske Srbe da prihvate ovaj sporazum".

Potom je uslijedila Jeljcinova izjava kojom vuče duboku "crvenu liniju": "Nemoguće je da podignemo embargo za Bosnu".

Pažljiva analiza razgovora otkriva kako se Jeljcin žali na Čurkina što nije uspješno završio posao sa Srbima, i potom je spremno dodao: "Razgovore svakako treba nastaviti".

Jeljcin, ne samo da ovim potezom preuzima inicijativu kada Clintonu nudi narednu rundu diplomatskih pregovora u koje uključuje novog diplomatskog igrača - ministra Kozirjeva, već, također, diplomatski "diktira" uslove budućih razgovora o Bosni.

"Mi moramo podržati Kozirjeva, ako on ne uspije u Bosni i Srbiji stvari će biti vrlo loše", upozorio je Jeljcin.

Neodoljiv je utisak iz teksta dokumenta kako je Clinton u "diplomatskoj defanzivi", i jedino što preostaje jeste da uzvrati "emotivnom ofanzivom": "Osjećam se prilično loše zato što Srbi u Bosni imaju slobodan prilaz oružju stare jugoslovenske vojske, dok su muslimani ostavljeni bez oružja".

Preokupiran vlastitom "velikom vizijom" nove sigurnosne konfiguracije Europe, Clinton ne želi da na "malim pitanjima" kao što je pitanje Bosne po bilo čemu protivrječi Jeljcinu.


Kozirjev je sjedio s Jeljcinove lijeve strane

Naravno, i danas ostaje neshvatljivim ovakav Clintonov gubitak diplomatske inicijative kako bi popuštanjem na tim "malim pitanjima" kao što se činilo pitanje "Bosne i muslimana u Bosni" stekao prednost za realizaciju svoje "velike vizije" Europe.

U vrhuncu razgovora o Bosni, Jeljcin, ne samo bez zadrške, odbacuje sve Clintonove sugestije o podizanju embarga za BiH, već također bezobzirno stavlja tačku na sudbinu "muslimana Bosne" kao "potencijalno opasnih elemenata".

Evo te Jeljcinove rečenice koja će u decenijama koje su uslijedile imati značajan uticaj na sudbinu Bošnjaka: "Više oružja u toj oblasti može dovesti do hiljada novih smrti, pogotovo ako znate ko su muslimani".

I sada dolazi Clintonova izjava diplomatskog i moralnog sunovrata: "Oni ubijaju jedni druge bez razmišljanja".

Ovaj dijalog daje neke važne odgovore. No, zadržimo se za sada samo na Jeljcinu.

Možda je najvažniji kako je zapravo Jeljcin, a ne Putin pravi autor geopolitičke strategije odnosa prema "muslimanima" Bosne, i kreator strateške osovine "Rusija-Srbija-bosanski Srbi" koja treba da počiva na destrukciji "muslimana Bosne" kojima nikada ne smijete dati oružje da se brane.

Također, Jeljcin je pravi autor "ruskog sveta" koji Bosnu naziva ruskim terminom "oblast", što nas neodoljivo podsjeća na paralelu sa Ukrajinom gdje je rat pokrenut jer je to samo "ruska oblast" i "izmišljena zemlja", a njen narod "vještačka" nacija.


Domaćin Samita bio je kanadski premijer Brian Mulroney (između Jeljcina i Clintona)

Također, ovdje dolazi u pitanje stvarno povjerenje Clintona u Daytonski mirovni sporazum ako se tako snažno zalagao za Vance-Owenov plan podjele zemlje na tri dijela, i ako čak Jeljcinu kaže: "Mi smo rekli bosanskim Muslimanima da prihvate Vance-Owenov plan".

Ovaj razgovor je bio trenutak diplomatskog preokreta kada se pitanje mira u Bosni rješavalo kroz rješenje Kontakt grupe.

U ovoj Grupi Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija posve sigurno dominirao je Kozirjev sa idejama o Bosni kao dijelu "ruskog sveta".

Političku sudbinu ove zemlje nije odlučila apatija, neznanje, apologija, podrška ili kritika stajalištima ruske desnice. Politička sudbina ove zemlje odlučena je afirmacijom istog modela: blokiranja, embarga, izmišljanja, konstrukcija, lažnih opravdanja i iskrivljenih narativa.

Jeljcin je samo jasno izrekao ono što je Zapad duboko vjerovao: "Embargo ostaje... pogotovo ako znate ko su muslimani..."

Od tada je politička sudbina Bosne i Hercegovine oblikovana modelom embarga, blokade...

Sve do Europskog suda za ljudska prava koji je rušenjem presude "Kovačević" blokirao pravo na demokratiju.