Zašto kukanje naših zvaničnika po svijetu nije diplomatija nego sramota

(Patria) - Ne može se tvrditi za sve, ali itekako može za veliku većinu bosanskohercegovačkih zvaničnika da je otužno kukanje po svijetu u vezi stanja u našoj domovini, jedini metod i instrument u njihovom diplomatskom (ne)djelovanju.

Istina je da je to pristup koji dominira u našoj tobožnjoj diplomatiji već decenijama, međutim, s pojavom trojkaške vlasti i sa pojavom njihovih kadrova u vanjskoj politici, počev od Predsjedništva BiH do Ministarstva vanjskih poslova, taj pristup poprima groteskne forme.

Naprosto je postalo krajnje neugodno gledati kako bosanskohercegovački zvaničnici opetovano ispuštaju krikove davljenika u ime svih nas i u ime naše države prilikom svakog susreta sa stranim zvaničnicima, kako panično uvjeravaju domaćine koje pohode da je s nama kao državom i narodom gotovo svršeno i kako se ovaj ili onaj hitno mora angažovati ukoliko se želi vidjeti opstanak Bosne i Hercegovine.

Dobar dio naših zvaničnika misli da radi nešto korisno tako što nas u svijetu predstavlja sto puta slabijima, nemoćnijima, jadnima, nego što to negdje (ne u svemu) i jesmo. Takav odnos i takvo predstavljanje ne zaslužuje samo dostojanstven prezir nego i temeljitu kritiku i konkretne posljedice prema onima koji to uporno rade, nanoseći svima nama štetu.

Osim što je takav diplomatsko ton bezobrazno smiješan kada se imaju vidu stradanja nevinih ljudi po svijetu i kada se ima u vidu naš kolektivni komfor, on je potpuno kontraproduktivan. Jer ko to još može poštovati takav pristup i kakva vrata takav taj nedostojanstven pristup može otvoriti? Ne može ga poštovati niko, a redovno kod ozbiljnih diplomata i državnika može otvoriti samo vrata prezira i nepoštovanja.

Zato umjesto što neproduktivno kukaju i smaraju svjetske zvaničnike sa unutrašnjim pitanjima Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovački zvaničnici bi konačno morali početi da nude saradnju tamo gdje je kao država u nečemu možemo ponuditi.

Nuđenje saradnje nije prizivanje velikih sila da rješavaju naše probleme. Ukoliko se nema šta ponuditi, ukoliko ne možemo realizirati nikakve projekte, onda bi za početak bilo dobro da naši zvaničnici prestanu kome god stignu kukati o stanju u državi i to iz više razloga.

Prije svega svojom kukanjavom predstavljaju nas slabijima nego što jesmo a slabost ne privlači nikoga osim nasilnike. Bilo bi dobro da nam naši zvaničnici ne privlače nasilnike jer ćemo onda morati svoju energiju i resurse da trošimo u odbrani od istih onih nasilnika od kojih smo se već odbranili.

Kuknjava na međunarodnoj sceni samo jača unutarnjeg neprijatelja kojemu je u interesu atmosfera nestabilnosti i krize. Jača ga time što se stvara dojam da su unutarnji neprijatelji naše države jači od nje same, a nisu.

Diplomatski susreti ne služe za naše ispovijedanje o problemima u kući. Niko normalan u svijetu ne može blagonaklono gledati na smarače iz Bosne koji ne nude ništa nego traže milostinju i protekciju.

Na kraju, vrijeme je i da naši zvaničnici svoju nesposobnost i deplasiranost prestaju projicirati na cijelu državu.

To što ste politički daltonista kojeg jedino vlastiti ego motiviše kada je riječ o državnom angažmanu, pa niste u stanju uvidjeti svu promašenost vašeg pristupa koji u ozbiljnom svijetu diplomatije izaziva gađenje, nikako vam ne daje za pravo da svoju nesposobnost uzdižete na širi nacionalni i kolektivni nivo.

Ljudi ove zemlje koji stvaraju nove vrijednosti, ljudi koji proizvode, ljudi koji ostvaraju uspjehe ne zaslužuju da ih nametanjem svoje nemoć i idejne jalovosti bilo ko povezuje sa vama, a ipak ih povezuje jer ih predstavljate, i onda kada iznova nakon trideset godina od država koje su nas davno priznale tražite priznanje, i onda kada nakon svega tražite i tvrdite da ste od nekog dobili garancije za naš opstanak.

M.T.