Dejtonski Stockholm sindrom: Sporazum je zaustavio rat i stvorio Ustav na grobnicama, omogućio dželatima nastavak pohoda!

Piše: Rasim Belko

Prvo da vam odmah kažem: da sam kojim slučajem ambasador BiH na ovoj konferenciji u Daytonu — ja bih se ili napio od muke ili poslao telegram: „Nisam mogao doći. Slavite vi genocidno uređenje bez mene.“

Dok su se zvaničnici u Daytonu, državi Ohio, prisjećali 30 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina je ponovo bila tema — ali ne kao država koja ide naprijed, nego kao dobar primjer kako se jedan konflikt može zamrznuti, pretvoriti u simulaciju mira i decenijama koristiti kao poligon za tuđe interese. Ukratko — došli su da nas pomiluju po glavi i poruče: „Super vam je ovaj vaš haos, nemojte ga mijenjati.“

Sjedinjene Američke Države, kao garant i autor ovog ustavnog monstruma, poručile su da neće mijenjati vanjsku politiku prema Bosni i Hercegovini. U Sarajevu je ta izjava dočekana kao velika podrška. Jer ovdje su institucije, stranke i većina medija odavno odustali od suštine. Dovoljno im je da ih neko iz Washingtona potapše po ramenu, pa da danima prežvakavaju tu gestu kao znak „prijateljstva i brige“.

A šta ta američka politika zapravo znači? Znači održavanje statusa quo. A status quo u BiH je institucionalizirani haos — politički, ekonomski, pravosudni i društveni rusvaj u čijem mulju izvođači radova za interese agresora..

Dejtonski sporazum je zaustavio pucnjeve, ali je ratne ciljeve pretočio u ustavne okvire. Niti jedna evropska država ne funkcioniše na principima na kojima BiH i dalje pokušava da diše. A kada država mora pitati dvije zemlje koje su je napale — da li može u NATO članstvo — to se zove kolonijalna administracija, a ne suverenitet.

Zato je na ovoj konferenciji bilo zanimljivo čuti i prepakovane poruke ratnih agresora, sada u diplomatskom ruhu. Hrvatski koncept aparthejda prema Bošnjacima na prostoru kojeg HDZ smatra svojim dvorištem, ovdje se i dalje zove evropskim vrijednostima s mogućom primjenom na cijelu BiH. Da stvar bude gora, taj koncept u Daytonu više niko ni ne pokušava sakriti. Srbija, s druge strane, podržava teritorijalni integritet BiH, ali ne i njen suverenitet.

Odnosno — neka BiH postoji na papiru, ali da se zna gdje je čije, ko smije šta da radi. To vam je kao da komšija kaže: „Podržavam da ti ostaneš u svom stanu, ali ja odlučujem kad ćeš da pališ grijanje.“

A šta su rekli predstavnici BiH? Apsolutno ništa novo. Ništa što bi moglo uzdrmati taj sistem, ništa što bi moglo uznemiriti komšije, ništa što bi moglo naljutiti visokog predstavnika. Standardne floskule o „evropskoj budućnosti“, „neophodnosti dijaloga“ i „važnosti stabilnosti“. Kao da im je neko propisao protokol: „Ako slučajno pomislite da pomenete ukidanje etničkog glasanja ili ne daj Bože civilizacijski ustav — odmah u ćošak.“

Na marginama Parlamentarne skupštine NATO-a, BiH je bila prisutna samo na papiru. Niti smo pokrenuli pitanje članstva, niti problem prisustva ruske agenture u entitetima, niti temu povrede Dejtonskog sporazuma od strane susjeda. Došli, pojeli kanapee, slikali se i krenuli nazad.

I tako, trideset godina nakon što je rat zaustavljen, BiH i dalje ostaje u kandžama sporazuma koji jeste zaustavio agresiju, ali je agresorima ostavio sve poluge da tu agresiju nastave političkim sredstvima. I to rade — svakog dana, u svakoj instituciji, na svakom koraku.

Najtužnije u cijeloj priči je što zvanično Sarajevo pati od Dejtonskog Stockholm sindroma. Zarobljeni vlastitim iluzijama, uvjereni da se promjena dešava kad vam neko iz Ambasade udijeli osmijeh, a reforma kad HDZ i SNSD udostoje da se pojave na sastanku. Sve što ne remeti postojeći poredak ovdje se slavi kao uspjeh. A svaka ideja o normalnoj, građanskoj, modernoj državi se guši već u povojima.

Zato, dokle god budemo imali lidere koji se zadovoljavaju time što ih u Daytonu niko nije pljunuo u lice — ovdje se ništa neće promijeniti.

Dejton nije mirovni sporazum. Dejton je sofisticirani mehanizam za održavanje permanentnog političkog haosa u kojem agresori brže i lakše idu kao ostvarenju ratnih ciljeva. I dok to ne priznamo sebi, i dok ne skupimo hrabrosti da to otvoreno kažemo svijetu, bit ćemo taoci vlastitog kukavičluka i tuđih interesa.

A vrijeme za buđenje ističe.