Zaboravljena pravda: Kritike spomenika istine otkrile dublje namjere, presumpcija nevinosti izgubljena u diplomatiji!

Za NAP piše Sifet Kukuruz

Podizanje spomenika generalu Armije RBiH Mehmedu Alagiću zasigurno ne predstavlja slavljenje, relativiziranje ili negiranje zločina počinjenih tokom rata od strane pojedinih pripadnika ARBiH, ali osporavanje podizanja takvog spomenika i poistovjećivanje generala Mehmeda Alagića s pravosnažno osuđenim ratnim zločincima, bez ikakve dileme, predstavlja pokušaj relativiziranja istine o ratu u BiH.

I nepoštivanje sudskih presuda kojima je pravosnažno utvrđeno da je rat u BiH bio međunarodni oružani sukob, odnosno agresija susjednih država na RBiH.

Upućene kritike, uz argumentaciju da se na takav način vrijeđaju žrtve i njihove porodice te da građani BiH zaslužuju bolje, predstavljaju suptilno podrivanje prave i pravne istine koja se zasniva kako na pravosnažnim presudama Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, tako i na presudi Međunarodnog suda UN-a za genocid koji je izvršen nad Bošnjacima u BiH.

Da bi se istinski moglo govoriti o poštivanju žrtava i njihovih porodica i osnaživanju povjerenja u BiH, nužno je prethodno poraditi na prihvatanju pravnih činjenica koje su utvrđene i verificirane pravosnažnim sudskim presudama naprijed pomenutih sudova.

Također, nužno je prihvatiti i poštovati osnovni pravni postulat da niko nije zločinac sve dok se zločini ne procesuiraju i sudski pravosnažno ne dokažu, a njihovo izvršenje individualizira i stavi na teret njihovom izvršiocu ili onome ko ima odgovornost za njihovo izvršenje po nekom od pravom predviđenih osnova.

Bez prethodnog prihvatanja sudski utvrđenih činjenica i bez poštivanja temeljnih pravnih postulata, nemoguće je govoriti o poštivanju žrtava i njihovih porodica.

Nadalje, ne može se govoriti o poštivanju žrtava, njihovih porodica i uspostavi povjerenja, sve dok se izjednačavaju sudski dokazani zločini i zločini koji nisu sudski dokazani i individualizirani. Poštovanja i povjerenja teško da može biti i ukoliko se isto tretiraju pravosnažno osuđeni ratni zločinci i osobe koje su optužene, ali ne i osuđene za ratne zločine.

Pripisati nekome zločin i odgovornost za taj zločin bez prethodno provedenog sudskog postupka je manipuliranje istinom i takav odnos prema stvarnosti ne može predstavljati osnov za uspostavu povjerenja i iskazivanje poštovanja prema žrtvama zločina i njihovim porodicama koje imaju pravo na pravnu, a ne političku istinu. Upravo bi takav pristup žrtvu mogao uskratiti za istinu o zločinu i njegovom počiniocu.

Zasnivati proces poštovanja žrtava i njihovih porodica na političkim stavovima, a ne na pravosnažnim sudskim presudama, predstavlja ne samo ignorisanje, iskrivljavanje i negiranje prošlosti onakve kakva je ona opisana u sudskim presudama, nego i nepoštivanje žrtava i njihovih porodica.

Osude podizanja spomenika generalu Mehmedu Alagiću predstavljaju, prije svega, pokušaj svođenja u istu ravan pojedinačnih zločina i velikodržavnih hegemonističkih projekata koji su rezultirali udruženim zločinačkim poduhvatom (UZP) i genocidom nad Bošnjacima u BiH. A treba podsjetiti da su i udruženi zločinački poduhvat i genocid predstavljali neposredan izraz velikodržavnih projekata čiji osnovni cilj je bio uništenje države BiH i njenih građana.

Naravno, najveću nepravdu prema preživjelim žrtvama zločina i njihovim porodicama može nanijeti kritika prema nedokazanim i neosuđenim pojedinačnim ratnim zločinima i istovremena ravnodušnost, pa čak i naklonjenost prema osuđenim zločinačkim projektima i njihovim rezultatima.

Treba se podsjetiti da su entiteti i tzv. konstitutivni narodi u BiH direktna posljedica protivpravne upotrebe sile i da su kao takvi rezultat velikodržavnih hegemonističkih aspiracija susjednih država prema BiH.

Njihovo postojanje nakon brojnih presuda kojima je utvrđena pravna priroda rata u BiH i nakon donošenja presude za zločin genocida koji je izvršen u BiH predstavlja istinski spomenik zločinu, nepoštivanje žrtava i njihovih porodica.

Umjesto da se ti spomenici zločinu uklone, danas se država BiH i njeni građani, licemjernom politikom međunarodne zajednice, dovode u krajnje ponižavajući položaj i primoravaju da se tim spomenicima svakodnevno klanjaju.

Zato i jeste teško vjerovati u dobru namjeru predstavnika međunarodne zajednice koji osuđuju podizanje spomenika generalu Armije RBiH Mehmedu Alagiću, koji je državu BiH branio od dvostruke, sudski dokazane, agresije.

Takve kritike, čak i kada bi se zanemarila pravna presumpcija nevinosti optuženih, a što je nemoguće, teško da mogu biti kredibilne sve dok se prihvataju i podržavaju rezultati zločinačkih projekata i na političkom planu čini sve da upravo rezultati tih projekata odrede budućnost građana i naroda BiH.

Sifet Kukuruz

A građani BiH zasigurno zaslužuju bolje.

Zbog svoje uloge u agresiji i izvršenom genocidu, međunarodna zajednica je izgubila moralno pravo da govori o poštivanju žrtava i njihovih porodica. Takvo pravo je trajno izgubljeno, posebno u kontekstu činjenice da međunarodna zajednica i danas preživjelim žrtvama zločina i njihovim porodicama nameće, kao jedini mogući političko-pravni okvir za življenje, ni više ni manje nego rezultat zločina.

Upravo takav odnos, sam po sebi, nameće pitanje da li međunarodna zajednica iskazuje poštovanje prema zločinu ili prema žrtvama i njihovim porodicama?

Naravno, pojedinačne zločine niko ne smije negirati niti opravdavati, ali se ne smije pristati na pristup da se u istu ravan stavljaju pojedinačni zločini i zločinački projekti, da se izjednačavaju oni koji su napadali i rušili državu BiH i oni koji su je branili, a posebno da se isto tretiraju osuđeni ratni zločinci i oni kojima se ratni zločini nisu pripisali u sudskim procesima koji su pravosnažno okončani.

U interesu istine, pravde i poštovanja preživjelih žrtava i njihovih porodica treba kazati da borbi protiv zla najviše štete nanosi pristup koji spaja nespojivo i koji izjednačava uzrok i posljedicu.

Takav pristup, sam po sebi, je nepravedan i previđa činjenicu da pojedinačnih zločina ne bi ni bilo da nije bilo zločinačkih projekata. Također, nikada se ne smije zaboraviti činjenica da pojedinačnih zločina ne bi bilo, makar ne u mjeri u kojoj su izvršeni, da je međunarodna zajednica poštovala svoje međunarodnopravne obaveze. S obzirom da su te obaveze grubo ignorisane, međunarodna zajednica je bila i još uvijek jeste saučesnik u zločinu, s obzirom da i danas podržava rezultate zločina.

A građani BiH zaslužuju bolje od takvog pristupa.