Palestina je treći tom Solženjicinova djela 'Dva stoljeća zajedno'

Piše: Sead Alić

Pola svjetskih Židova živjelo je nekad u Rusiji

Građanin suvremenog svijeta u pravilu danas živi u neznanju, u strahu i u okvirima koje mu globalna industrija oblikovanja svijesti dopušta. Neznanje se oblikuje stereotipnim odgovorima koji se ljudima svijeta nude i prije nego su pitanja postavljena. Strah se proizvodi etiketiranjima a pospješuje povremenim vojnim udarima, ubojstvima, proizvodnjom terorističkih organizacija, vojnim pritiscima, geostrateškim igrama… Globalna industrija svijesti zadužena je da medijski, pravno, politički, a prema potrebi i represivno – proizvodi, obznanjuje i kontrolira okvire u kojima je dopušteno misliti. Sve izvan toga podložno je osudi, lijepljenju etiketa, proskribiranju, ekskomunikaciji u lepezi svojih oblika.

Čitati Solženjicinovo dvotomno djelo "Dva veka zajedno"*, o odnosima Rusa i Židova kroz dva stoljeća, danas je interesantnije i, ako se smije tako reći, uzbudljivije nego ikada do sada. Naime, realnost ponašanja doseljenika u Palestinu, potvrđuje mnoge Solženjicinove ocjene (zbog kojih je povremeno nazivan onim imenom koje nema smisla – antisemitom) Svako tko traži korijene genocidnog ponašanja, isključivosti, bešćutnosti, nadmenosti cionizma - prije ili kasnije shvatit će da ti korijeni sežu duboko u povijest. O dva stoljeća, a kroz njih mnogo dalje, svjedoči ruski nobelovac Aleksandar Solženjicin.

Etničko čišćenje na koje se odlučila aktualna Netanyahuova vlast, a koje je praktički bilo skriveni program koji se razvijao od dolaska prvih cionista u Palestinu, pokazuje karakterne crte cionističkog društva kao cjeline, crte koje su za suvremeni svijet (bez obzira na suzdržanost političkih birokracija niza zemalja) nešto neprihvatljivo, nemoralno u krajnjoj liniji - zločinačko. Ponašanje cionističke birokracije i zločinačko djelovanje cionističke vojske pa i novih doseljenika izašlo je iz svih okvira ljudskog ponašanja, prava, političkih pravila ponašanja i djelovanja. Za cioniste ne postoje Ujedinjene nacije, ne priznaje se njihov sud, ne priznaje se pravo građanima svijeta (posebno studentima u SAD-u) da protestiraju. Svijet je zarobljen u ponovnom izrabljivanju žrtava holokausta (o čemu je prvi put sjajno pisao Norman G. Finkelstein u knjizi "Industrija holokausta"**).

Prozirnom zamjenom teza svi kritičari aktualnih zločina identificiraju se s nacistima koji su proganjali Židove. Političari Europe i Amerike, neupućeni u dubinu problema, dijelom kupljeni donatorskim novcem AIPAC-a, a dijelom ucijenjeni – povlače poteze nedostojne ideje zapadne demokracije. Tako idu na ruku doseljenicima u Palestinu koji su u tom dijelu svijeta odlučili vojnim sredstvima, etničkim čišćenjem i mržnjom - istrijebiti arapsko (muslimansko i kršćansko) stanovništvo.

Sve se jasnije vidi kako se cionistička vlast postavlja kao da upravlja Sjedinjenim američkim državama - bahato i bezobzirno igra igru izvršitelja zapovijedi koje dobiva iz SAD-a, a zapravo predstavlja moć koja upravlja i samom Amerikom. Kritička svijest na američkom pa i europskom kontinentu sve češće i snažnije bruji o zatvorenom krugu financiranja političara koji donose odluke kako u Americi tako i u Europi, Govori se i piše o načinima lobiranja, ucjenjivanja, te propagiranja vlastite moći koja je uz pomoć globalnih medija uzdignuta na razinu Nove Objave. Ta se moć nije pojavila niotkuda. O njoj svjedoče razni autori kroz stoljeća. No Solženjicinovo djelo jedno je od temeljnih za razumijevanje narastanja te moći.

"Dva veka zajedno" dvotomno je istraživanje koje zahtijeva ne nekoliko tekstova nego niz knjiga kojima bi se to djelo interpretiralo. Autor obuhvaća period pokušaja educiranja židovskog stanovništva da se bavi poljoprivredom, isključivost židovskih zajednica koja je u osnovi samoskrivljena vlastitom odlukom. Nadalje, autor interpretira kagansku strukturu vlasti koju razvija židovska zajednica, sklonost izbjegavanju svih državnih odredbi, te stalne pokušaje Židova da se židovska zajednica i pojedinci uključe u poslove posredovanja iznajmljivanja zemlje, proizvodnje i prodaje alkohola, te posebno poslova koji je dovodio ruskog seljaka u nezavidan položaj – unajmljivanja zemlje od spahija i iznajmljivanje te zemlje seljacima po trostruko višim cijenama. No to je samo dio problema koji su rasli kroz analiziranih dvije stotine godina. Knjiga nudi svojevrsnu implicitnu kritiku društvenog karaktera naroda koji se od vjerskih stremljenja okrenuo političkim odnosno nacionalističkim. Cionistički pokret snažno je u Rusiji živio prije manifesta Theodora Herzla. Ideja o Palestini kao mogućoj domovini židovskog naroda kotrljala se umovima ruskih Židova prije nego je uobličena u Herzlovom evidentiranju/naslućivanju postojećeg stanja. U svakom slučaju – Rusija je ključ.

Solženjicin, citirajući I. M. Bikermana, bilježi: „…'jevrejstvo Rusije na početku dvadesetog veka činilo je oko polovinu jevrejskog stanovništva cele zemaljske kugle'- i to je bila najvažnija činjenica svetske istorije jevrejstva. Ponovo se osvrćući preko rova revolucije J. M. Bikerman je 1924. Godine pisao: ' U carskoj Rusiji je živelo više od polovine jevrejskog naroda… Verovatno zato što je jevrejska historija pokolenja bližih nama bila prvenstveno historija ruskog jevrejstva'. I mada su u 19. Veku 'zapadni Jevreji bili bogatiji, uticajniji, bili ispred nas po kulturnom nivou, životna snaga jevrejstva bila je u Rusiji. I ta snaga je rasla i jačala zajedno s procvatom ruske imperije… Tek s pripajanjem oblasti naseljenih Jevrejima Rusiji… počeo je preporod. Jevrejsko stanovništvo se brzo brojčano uveličalo tako da je moglo čak i da mnogoljudnu koloniju iseli preko okeana; u rukama Jevreja koncentrisao se kapital, formiran je značajan srednji sloj, sve više se podizao materijalni položaj širokih masa; nizom napora rusko jevrejstvo je… sve više prevladavalo prljavštinu donetu iz Poljske, fizičku i duhovnu; sve više se među Jevrejima širilo europsko obrazovanje… i tako smo daleko otišli u tom smeru, toliko smo duhovne snage nakupili, da smo mogli sebi da dozvolimo raskoš da imamo književnost na tri jezika… 'Sve obrazovanje i sve bogatstvo došlo je istočnoeuropskim Jevrejima iz Rusije. I rusko je jevrejstvo 'po svojoj brojnosti i svežini snage koja je postojala u njemu, postala kičma čitavog jevrejskog naroda'“. ***

Ako je u carskoj Rusiji bilo pola od sveukupnog broja Židova na svijetu, onda već u toj činjenici vidimo važnost analiziranja odnosa Rusa i Židova u Rusiji. Ako su Rusi (unatoč uskraćivanju određenih prava) Židovima ipak davali veća prava nego recimo Finska ili Poljska, da ne spominjemo španjolsku inkviziciju (Edikt iz Alhambre iz 1492.), Edikt o protjerivanju engleskog kralja Edvarda iz 1290. godine, masakre učinjene za vrijeme križarskih ratova (posebno u prvom kad su stradali Židovi gradova Mainz, Köln i Trier). Ili recimo kvote koje su velecijenjene demokratske europske zemlje uvodile za useljavanje Židova na svoja područja…

Važnost analize položaja Židova u Rusiji naglašava i sljedeći Solženjicinov uvid: „Europski istoričari beleže 'antisemitizam devetnaestog veka… osetno jačanje neprijateljstva prema Jevrejima u Zapadnoj Evropi, gde je ono, činilo se brzim koracima išlo ka nestajanju'. Čak i u Švajcarskoj, Jevreji još sredinom 19. Veka nisu mogli da dobiju slobodu naseljavanja u kantonima, slobodu da trguju i da se bave zanatima. U Francuskoj – eksplozivni Drajfusov proces. U Mađarskoj 'stara agrarna aristokratija… za svoj raspad…optužila je Jevreje; u Austriji i Češkoj je krajem 19. Veka bio u toku 'antisemitski pokret', a 'sitna buržoazija se… protiv svog proletarijata borila antisemitskim parolama' Godine 1898. Došlo je do krvavih pogroma Jevreja u Galiciji.“**** Navedenome Solženjicin pridodaje situaciju u Njemačkoj, gdje se protujevrejsko raspoloženje pojavljuje kod imena kao što su Richard Wagner, Heinrich Gotthard Freiherr von Treitschke, Eugen Karl Dühring , Eduard von Hartmann i mnogi drugi. Javlja se praktički čitav jedan pokret koji 1822 godine dovodi do prvog internacionalnog antijevrejskog kogresa u Drezdenu, koji je iznjedrio 'Manifest vladama i narodima hrišćanskih država koje upropašćuju Jevreji i koji je tražio da se proteraju iz Njemačke“ ***** Niti Hitler dakle nije došao niotkuda, no zbog zločina koje je naredio onemogućio je slobodnu raspravu o problemu koji je očigledno evidentiran u cijeloj Europi, pa i u Americi (koja je svojevremeno također smanjivala kvote za ulazak Židove). Taj problem ni do danas nije nazvan pravim imenom upravo zbog nedostatka slobodne otvorene diskusije koja bi sve mogla staviti u pitanje i sve propitivati.

Sasvim je jasno da nije u pitanju problem koji bi optužio jedan narod ili jednu vjeru. Povijest nam je krvavo objasnila kuda vode takve zablude. Donedavno snažni oblici islamofobije potvrdili su problematičnost svake osude koja je upućena narodu ili vjeri u cjelini. No to ne znači da se ne smije o nečemu razgovarati. Dapače, o nekim oblicima 'odabranosti', 'isključivosti' pa i osjećaja nadmoći nad vjernicima drugih religija – mora se razgovarati. O pozivanju na biblijske tekstove koji će poslužiti za etničko čišćenje mora se razgovarati. O povezanosti globalnih igrača kapitalizma i kompanija koje upravljaju ekonomijom svijeta a gdje zapaženu ulogu imaju bogate židovske obitelji, mora se razgovarati. Konačno, o procesu bogaćenja koji je doveo do takve akumulacije kapitala da je uz pomoć posrednika moguće misliti kako se može upravljati svijetom – također se mora misliti.

Solženjicin se pred kraj svog života nerado prihvaća analize tisuća dokumenata o odnosima Židova i Rusa u samoj Rusiji, kako prije revolucije, tako i uz revoluciju i poslije nje. Njegovo djelo snažan je putokaz razmišljanju o židovskom pitanju kroz povijest. Jer, podcrtati je, na djelu je moć koja se osilila do te mjere da želi upravljati svjetskim javnim mnijenjem, svjetskom politikom, svjetskom ekonomijom, te koja misli da je iznad svih općeprihvaćenih zakona po kojima se trebaju ponašati zemlje okupljene u Ujedinjene nacije. Solženjicin detektira tendencije koje danas Židovi javno iznose, za koje se bore oružjem Zapada, za koje su spremni činiti zločine kakvi su činjeni nad njima za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Ovaj poznati i istinoljubivi Rus vrlo je odmjereno, ne stajući ni na jednu stranu, objektivno, onoliko koliko intelektualac može biti – pokušao dokumentirati faze kroz koje je židovstvo u Rusiji raslo i snažilo, načine židovskog otpora asimilaciji (ali i uključivanju u zajednički život s Rusima) te sudbinski židovski utjecaj na Lenjinovu revoluciju koja je vodila Staljinovom birokratskom antisocijalizmu. Solženjicin je o svemu pokušao govoriti dokumentima, enciklopedijama (i ruskim i židovskim, i američkim, i europskim), zapisima pojedinaca i institucija koje su sudjelovale u aktivnom političkom i kulturnom životu. Vrlo rijetko je iznosio eksplicitne stavove. No materijal koji je koristio govorio je dovoljno.

"Dva veka zajedno" je roman povijesti same…

"Dva veka zajedno" je roman povijesti same, vrelo zanimljivih priča koje su i Rusima i Židovima isporučena od strane vojnih osvajanja, tromosti ruskog carizma, židovske isključivost (koja je izlaz našla u 'revolucionarnoj' isključivosti), talmudskih uputa, migracije, propagandnog uvećavanja židovskih žrtava u okršajima koji se nisu trebali nazivati masakrima (ali su u zapadnom tisku stvarali atmosferu iz kojih će proizaći prve sankcije Zapada prema Rusiji). Povijest priča, a Solženjicin bilježi.

Tu je naravno i nevoljkost Židova da se bave zemljoradnjom i njihova sklonost pravljenju i prodaji pića, zakupu prava i najmu zemlje seljacima po višim (a ponekad i nepodnošljivim) cijenama, kaganska struktura upravljanja životom židovske zajednice, koja je praktički bila paralelna vlast, nevoljkost u prihvaćanju ruskog jezika i ruskih škola od strane talmudski orijentiranih ruskih građana, ali i nespremnost carističke vlasti da Židovima da sva građanska prava.

Solženjicinove analize društvenog karaktera Židova kao vjerskog plemena koje je bilo u traganju za nacionalnom idejom - Palestina je učinila iznimno aktualnim. Događanja u Palestini kao da su treći tom Solženjicinove knjige. Sve što se događa moglo se očekivati na temelju povijesnih zapisa i ocjena Aleksandra Solženjicina.

U tom smislu trebalo bi pripomenuti kako se aktualna situacija u Palestini ne može razumjeti bez čitanja i razumijevanja Solženjicina. "Dva veka zajedno" kao da govore o dva tisućljeća zajedno. Ono književno Solženjicinovog duha donijelo je na svjetlo svjetske javnosti činjenice koje se moraju uzeti u obzir u svakom ozbiljnom pokušaju razumijevanja aktualnih zločina u Palestini. Sposobnost ubijanja, etničkog čišćenja, uživljavanja u ulogu žrtve, znanje propagandnog uveličavanja vlastitih patnji i skrivanja vlastitih zločina – sve je to dio taktika i strategije koja je razvijana kroz povijest, a koja se može lijepo prepoznati u Solženjicinovoj analizi.

Sličnosti nisu nimalo slučajne!

* Aleksandar Solženjicin: Dva veka zajedno, Akademska knjiga Novi Sad, Paideia, Novi Sad, 2018 (prema izvorniku: Deseti let vmeste (1795-1995), Prozaik, Moskva, 2013.

** „Doista, holokaust se pokazao kao nezamjenjivo ideološko oružje. Njegovom uporabom jedna od najvećih vojnih sila, sa zastrašujućom bilancom kršenja ljudskih prava, pretvorila se u državu 'žrtvu', a najuspješnija etnička skupina u SAD-u na sličan je način postigla položaj žrtve“. Norman G Finkelstein: Industrija holokausta, Zagreb, 2006. str. 19.

*** Aleksandar Solženjicin: Dva veka zajedno, Akademska knjiga Novi Sad, Paideia, Novi Sad, 2018 str 283 (prema izvorniku: Deseti let vmeste (1795-1995), Prozaik, Moskva, 2013.

**** Aleksandar Solženjicin: Dva veka zajedno, Akademska knjiga Novi Sad, Paideia, Novi Sad, 2018 str 292 (prema izvorniku: Deseti let vmeste (1795-1995), Prozaik, Moskva, 2013.

***** Isto, 292/293