Diplomatija Konakovića, Lagumdžije i Predsjedništva BiH bila je loša, ali je Rezolucija pobjeda žrtve i početak kraja Vučića!

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Priča o jučer usvojenoj Rezoluciji na skupštini UN-a “Međunarodni dan refleksije i komemoracije o genocidu u Srebrenici 1995. godine” počela je mnogo prije nego to misle ili znaju diplomatski i politički predstavnici Bosne i Hercegovine. Stoga je irelevantan svaki pokušaj da se uspješno izglasavanje Rezolucije predstavi nekom pobjedom diplomata i političara.

Inicijativa za Rezoluciju krenula je marta 2019. godine iz New Yorka i to sa sastanka predstavnika Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Pokreta “Majke enklave Srebrenica i Žepa” Murata Tahirovića i Munire Subašić sa generalnim sekretarom UN-a Antoniom Guterresom. I nije tražena i dogovarana samo Rezolucija, već i spomenik žrtvama genocida u Srebrenici ispred zgrade UN-a, te pravo da jednog dana žrtve genocida imaju stolicu u skupštini UN-a.

Aktivnosti su nastavljene juna 2023. godine, kada su ponovo predstavnici žrtava i Guterres razgovarali o ovom pitanju. No, za razliku od lajavih mazluma koje mi u BiH zovemo političarima, predstavnici žrtava radili su u tišini. A nakon toga su zapadne države krenule u priču o pokretanju Rezolucije i potrazi za što više kosponzora iste.

Stoga je jučerašnji uspjeh izglasavanja Rezolucije primarno i najviše zasluga Tahirovića i Subašić, a ostali se nakon nekoliko mjesta mogu poredati. Mada i to je upitno s obzirom na loše odrađeno lobiranje.

Činjenica da je u nikad podijeljenijem svijetu i uzavrelim geopolitičkim odnosima usvojena Rezoluija o sjećanju na genocid u jednoj maloj Bosni i Hercegovini govori koliko je ovo zapravo veliko i koliko je nepotrebno zamarati se brojem onih za, protiv ili suzdržanih. I brojeve treba zanemariti u tom kontekstu. Jer, mnogi su glasali protiv ili bili suzdržani samo zbog činjenice s koje strane Zemljine polutke dolazi prijedlog.

Ukoliko ćemo pak ocjenjivati rad bosanskohercegovačke diplomatije na ovom primjeru onda je sve što smo vidjeli i čuli dovoljno za keca na točkićima. Ambasador BiH pri UN Zlato Lagumdžija u tami vlastitog ega više se trudio da javnost u državi vidi kako nešto lobira nego li istinski što je išao ubjeđivati države i objašnjavati razloge i potrebu donošenja rezolucije. Najveći broj predstavnika država s kojima se susretao nije ni imao dilemu kako glasati. Zbog toga se u BiH stvorila slika kako će najveći broj članica UN-a biti za Rezoluciju. Lagumdžija recimo nije otišao u Argentinu koja nije glasala za Rezoluciju, a najviše od svih iz te skupine naglašava priznanje genocida.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine gledajući kroz izvještaje radilo je u sličnom intenzitetu i pravcu kao i Lagumdžija, odnosno lobiralo na pogrešnim mjestima, tamo gdje je već bilo jasno ili odavno lobirano. Mnogima je Azerbejdžan iznenađenje, jer nije ni glasao, a očito da je Predsjedništvo, kao i Lagumdžija smatralo kako tradicionalno dobri odnosi po automatizmu znače podršku. Vidjeli smo koliko je često predsjedavajući Predsjedništva Denis Bećirović letio za New York, ali gledano kroz prizmu ishoda čini se da je za malo šićara trošio puno vremena. Iako je Organizacija islamskih zemalja donijela deklaraciju o podršci Rezoluciji, tamo niko nije otišao da traži pomoć u lobiranju onih koji se dvoume ili su protiv. Lagumdžija je išao tamo gdje je već bilo završeno.

A gdje je bio šef bh. diplomatije Elmedin Konaković dok je trajala borba za svaki glas u UN? Bio je na poslu i branio pohapšene članove kartela i usput napadao novinare na konferencijama za medije i po društvenim mrežama.

Koliko znanje o diplomatiji i lobiranju posjeduje pokazala je Mađarska koja je nakon njegove posjete nikad jasnije poručila da je protiv. Ne suzdržana, nego protiv. Po društvenim mrežama stoga kruži priča “Kako je Dino naružio Mađare da nisu bili ni suzdržani, nego protiv. Lijepi strah”.

U želji da propagandom nadoknadi nerad Konaković je istrčao u javni prostor i poručio: "Pogledajte koje države su glasale 'protiv'! Od 19 država koje su bile 'protiv' nisam ni znao da postoje!". I onda se ljuti kad kažemo da je neznalica! Neka pita Marka Đurića, Ivicu Dačića i Aleksandra Vučića. Oni znaju za svaku pa nek i Konakoviću pojasne koliko je Srbiji bilo bitno i koliko su uložili u lobiranje država za koje Konaković nije znao ni da postoje.

Ono što znamo jeste da Konaković vrlo dobro zna za Ujedinjene Arapske Emirate. Ukinuo je vize da tamo može lakše ići i “izlobirao” vlast u UAE da budu suzdržani. Možda je ružno reći, ali vjerujem da nam je onaj kartel Tito mogao osigurati veću podršku.

Sumirano, Zapad je nedvosmislenom podrškom Rezoluciji dijelom oprao vlastitu savjest za propust u sprečavanju genocida u Srebrenici. Svijet će od jučer svakog 11. jula čuti da je u bh. gradu Srebrenici počinjen genocid i odati počast žrtvama. I to je dobro, što zbog poruke da se ne ponovi, što zbog činjenice da će sve više blijediti efekti negiranja genocida od strane srpske politike.

No, moramo biti iskreni i prema sebi i prema svijetu. Da nije bilo velikog zalaganja Njemačke, Velike Britanije, SAD i drugih zapadnih država ne bi bilo ni usvojene Rezolucije. Ali, istovremeno, moramo biti svjesni i konačno naučiti na Rezoluciji da imamo apsolutno pogrešne postavke diplomatije i djelovanja u svijetu. Jer, ma šta bili uzroci lošeg djelovanja, bh. diplomatija propustila je zicer za dokazivanje i vidljivu pobjedu na međunarodnom nivou.

I na kraju riječ dvije o politici koja se do posljednje sekunde neumorno borila da sruši Rezoluciju. U toj borbi efektivno je srbijanska diplomatija bila mnogo vidljivija i jača. A razlog nije isključivo loša bh. diplomatija, nego i činjenica da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić shvatio da je ovo kraj igranja na dvije stolice. Okrenuo se potpuno Rusiji i Kini, jer je dobio mig da onaj Zapad koji ga je napravio i učinio moćnim vladarom Srbije sprema da mu izmakne stolicu. Vučićev pad prema informacijama iz ozbiljnih izvora počinje ubrzo, jer zapadne sile su krenule u proces njegovog rušenja, a prizemljenje će biti bolno.

Nama u Bosni i Hercegovini ostaje da efektuiramo Rezoluciju, nadam se mnogo bolje nego li smo efektuirali presude Tribunala, ali i popravimo diplomatiju kako bismo u vremenu neke postvučićevske Srbije mogli tražiti priliku za pomirenje i bolje odnose sa istočnim komšijom.

Na kraju, hvala Muratu i Muniri, što su i ovaj put u ime žrtava, njihovih porodica i Bosne i Hercegovine poveli borbu za istinu o genocidu u Bosni i Hercegovini.