Međunarodna zajednica stvorila je i Dejton i Dodika, a ne vodi brigu ni o jednom ni o drugom!

Piše: Delvin Kovač

Potpredsjednik Partije demokratskog progresa (PDP) Igor Crnadak, bivši ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, jedan od prethodnika na toj poziciji jednog od lidera tri političke partije koje su umislile da su bitan faktor u odlučivanju u vlasti na federalnom i državnom nivou - Elmedina Konakovića (NIP), gostujući u Rezimeu Federalne televizije izrekao je ono čega su vrlo vjerovatno dobro svjesni svi iole politički pismeni u entitetu Republika srpska.

- Narod u Rs-u svjestan je svega što imamo i u Bosni i Hercegovini, i u regionu i na svjetskoj sceni. Ipak je svjestan koliko je Rs mnogo dobila u Dejtonu. Ta međunarodna verifikacija Rs-a unutar Bosne i Hercegovine je neprocjenjiva. Ljudi ovdje nisu spremni da se s tim kockaju i igraju - rekao je Crnadak, komentarišući najave predsjednika SNSD-a i Rs-a Milorada Dodika o otcjepljenju. Apsolutnom glupošću ocijenio je tvrdnje svog ljutog političkog rivala da je Dejton "mrtav".

Mada nam je svojim narednim riječima da "Rs ima bukvalno status države u državi", Crnadak zapravo poručio da se ništa bitnije od Dodika po pitanju svog odnosa prema državi Bosni i Hercegovini ne razlikuju ni on, niti oni koji baštine PDP-ovsku ili SDS-ovsku politiku.

Prisjetimo se, recimo, kako je "odvažni" gradonačelnik Banje Luke, PDP-ovac Draško Stanivuković svojim istupima i najavama neke nove "borbe za Bosnu i Hercegovinu" pobrao simpatije onog naivnog dijela bosanskohercegovačke javnosti u većem bh. entitetu, pa su ga tako u srcu glavnog grada naše države - na Baščaršiji, građani srdačno i toplo dočekali, neki od njih čak i sa suzama u očima. Da bi im potom Stanivuković zario nož u leđa veličanjem četništva i negiranjem genocida.

Svakako, tu je i bivša PDP-ovka Jelena Trivić, koja je također postala omiljena srpska političarka u Federaciji BiH, sve dok i ona nije pokazala svoje pravo lice podrškom "patriotizmu" ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata Draže Mihailovića.

Ako Dodik uistinu smatra da je Dejton "mrtav" i da taj sporazum više ne postoji, mišljenja su neki analitičari, eksperti i političari, onda se vraćamo u faktičko stanje prije Dejtona - Republiku Bosnu i Hercegovinu. Samo što niko od tih istih pobrojanih nije objasnio kako, niti ponudio neko svoje viđenje tog povratka u prethodno stanje, u kojem entiteti nisu postojali.

Bez blitzkriega, poput onog septembarskog u Nagorno Karabakhu, o čemu je nedavno pisao moj kolega Rasim, teško je i zamisliti neku drugu varijantu po kojoj bi to bilo izvodljivo. Jer, međunarodna zajednica koja je stvorila i Dejton, ali i Dodika, ni o Dejtonu, ni o Dodiku više ne vodi računa.

Sjedinjene Američke Države i njihov predsjednik Joe Biden preokupirani su Istokom - invazijom Rusije na Ukrajinu, Bliskim istokom - pružanjem svesrdne podrške ionako moćnom Izraelu u terorisanju nedužnih Palestinaca u Gazi, i Dalekim istokom - sprječavanjem kineske invazije na Tajvan.

Evropska unija ne može da se izbori ni s unutrašnjim previranjima, pa nam je tako prije nekoliko dana ponovo ispostavila "crveno svjetlo" za početak pregovora o članstvu. Iako ga, ruku na srce, predvođeni nesposobnim vlastima - trojkašima, Dodikom i Čovićem, nismo ni zaslužili.

A ni generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg nije nam baš dao ikakvog povoda da pomislimo kako bismo "preko štele", poput recimo Ukrajine, mogli očekivati da upadnemo u društvo odabranih, među kojima su i naši susjedi Hrvati i Crnogorci.

Crnadak bi rado da poruči Dodiku da se vodi onom crnogorskom - "śedi đe si, ni za đe si nijesi". U prevodu - čuvaj Mile to što imaš, jer i to bismo mogli izgubiti. Baš kao što je Miletov dugogodišnji koalicioni partner Dragan Čović poručio poslanicima u Narodnoj skupštini Rs-a u februaru 2022. No, Mile ne posustaje, niti odustaje. Osokoljen podrškom iz Kremlja i uzdajući se u podršku Vučićeve Srbije, Mile najavljuje da secesija nikad nije bila bliža i realnija. Ali mu je vjerovatno jasno da nema ništa od mirnog razlaza, štagod pod tim podrazumijevao. Preostaje mu, dakle, da igra na karte nemirnog razlaza, a svi itekako dobro znamo šta to podrazumijeva.

(Pro)bosanske patriotske snage i dalje nemaju konkretan odgovor i osmišljenu strategiju. A kako i bi kad su oni koji sebe nazivaju (pro)bosanskim - trojkaši - prigrlili ministarske fotelje, zanemarivši sve ono što znači istinsku borbu za Bosnu i Hercegovinu. Mada bi barem jedan od njih, onaj najviši, koji svaku priliku koristi da se pohvali svojim angažmanom u ratu 1992-1995. kao maloljetni borac Armije RBiH itekako trebao znati šta je sve proživio u rovovima. I šta bi zapravo značila Dodikova konačna odluka o otcjepljenju - novi neizbježni krvavi rat, novu prolivenu krv, nove izbjeglice, nove porušene zgrade, kuće, džamije...

Sve to već smo vidjeli u režiji Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Ali nipošto ne treba sumnjati da su i Dodikove namjere slične. No, Bosanci i Hercegovci već su pokazali da se najbolje snalaze onda kada im je najteže - mada bi Dodik trebao biti svjestan da su sada još spremniji nego iz vremena agresije kojom su dirigovali gorenavedeni ratni zločinci. Suprotstavile su se bosanskohercegovačke patriote i Karadžiću i Mladiću, potpomognutima moćnom Jugoslovenskom narodnom armijom (JNA), suprotstavit će se i Dodiku, makar bio potpomognut Vladimirom Putinom i Aleksandrom Vučićem. Mile, šta čekaš, kreni više jednom!