Ofanziva Kijeva približava se kraju bez većih teritorijalnih dobitaka, ali kao trijumf Zapada

Piše: Armin Sijamić

Ukrajinska ofanziva pokrenuta u junu približava se svom kraju usljed vremenskih uslova na istoku Evrope. Iako Kijev nije uspio da probije ruske linije odbrane i natjera neprijatelja na povlačenje, Ukrajina ostvarenim može biti zadovoljna. Pored toga što su prešli iz defanzive u ofanzivu, Ukrajina može biti zadovoljna i uspjesima van bojnog polja.

Kada je Rusija pokrenula agresiju na Ukrajinu 24. februara prošle godine, bilo je malo onih koji su vjerovali da će Ukrajina izdržati dvadeset mjeseci, a da će gotovo polovinu tog vremena vršiti ofanzivu protiv ruske armije.

Malo je bilo i onih koji su vjerovali u jedinstvo Zapada da se Ukrajina brani na sve načine, čak i oružjem iz vlastitih zaliha, nakon što su pokidani unosni ekonomski ugovori sa Moskvom i nakon što je najveći dio Evrope odlučio plaćati energente po rekordno visokim cijenama.

Ipak, jedinstvo Zapada se održalo zahvaljući administraciji Josepha Bidena koja je, zajedno sa saveznicima, stala uz Ukrajinu, načinivši je vojnom silom.

Pretvaranje Ukrajine u vojnu silu davno je primjetio i vođa Wagnera Jevgenij Prigožin koji je rekao da su Rusi došli u Ukrajinu da je „demilitarizuju“, a da su je suštinski „militarizovali“.

Tom „uspjehu“ ruskih stratega kumovao je Washington koji je, čini se, dobio ono što mu u ovom trenutku odgovara – Ukrajinu kao silu koju Rusija ne može vojno slomiti u dogledno vrijeme.

Uspjesi kontraofanzive

Ukopane ruske snage odbijale su ukrajinske napada proteklih mjeseci, pa se Kijev morao „zadovoljiti“ sa par sela i približavanjem strateški važnom gradu Tokmak. Ukrajinci nisu mogli probiti ruske linije, ali su nanijeli gubitke Rusiji.

Zahvaljući oružju sa Zapada, a vjerovatno i inventivnosti vlastitih vojnih stručnjaka koje Ukrajina ima na desetine hiljade još od vremena SSSR-a, Kijev je ciljao Krim i tamošnju rusku flotu, dronovi su stizali do Moskve, a preciznim udarima ubijeni su brojni ruski oficiri, pogađani komandani centri, važne putne komunikacije, skladišta, aerodromi...

Tako je Rusija, koja je prije početka rata u Ukrajini imala neuporedivo veću i jaču vojsku od Ukrajine, došla u situaciju da ima učinak sličan kao njihov neprijatelj – korištenje raketa i dronova za napade daleko iza linija fronta u namjeri da uništi ukrajinsku infrastrukturu.

To praktično znači da bi Rusija i Ukrajina na ovaj način mogle ratovati godinama, što sigurno nije vijest koja raduje Moskvu pritisnutu sankcijama i diplomatskom izolacijom. A upravo je to ono što su planirali stratezi NATO-a.

U maju je predsjedavajući vojnog komiteta NATO-a admiral Rob Bauer rekao da će se u Ukrajini voditi rat između ruskog kvantiteta i ukrajinskog kvaliteta, odnosno između brojne zastarjele ruske opreme i moderne opreme sa Zapada koju će dobiti Kijev. „Nema sumnje da će NATO podržavati Ukrajinu onoliko dugo koliko je potrebno“, rekao je nizozemski oficir Bauer.

Zadovoljstvo na Zapadu

Iako se na Zapadu javlja sve više kritičara ukrajinskih uspjeha u ratu, odnosno milijardi dolara utrošeni za pomoć Ukrajini, Bidenova administracija odolijeva pritisku dijela republikanaca.

Izdvajanja za Ukrajinu dok u Sjedinjenim Državama ekonomija ima problema, mogao bi postati jedan od glavnih argumenata Bidenovih rivala na izborima sljedeće godine. Zato je Bidenova strategija bila da uključi što više saveznika da pomognu Ukrajini, što će mu omogućiti da možda i smanji izdvajanja za Kijev u narednom periodu.

Nakon što su na početku ruske invazije Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo na sebe preuzele najveći teret, u narednim mjesecima doprinos su dale Njemačka, Poljska, Francuska, države Baltika i Skandinavije, Bugarska, Nizozemska.., a sve je veća pomoć iz Japana, Kanade, Južne Koreje... Paralelno, te države nabavljaju oružje iz Sjedinjenih Država, jačajući svoje snage i daljnje se povezujući sa Washingtonom čije kompanije dobijaju unosne poslove.

Mnogo država odlučio je pomoći Ukrajini, iako se neke suočavaju sa ekonomskim problemima. Zbog političkih procesa kod kuće neke države su napravile pauze u finansiranju. Tako, na primjer, sada Poljska kaže da neće slati oružje Kijevu. Tu najavu treba shvatiti uslovno, jer Poljsku očekuju izbori. Washington očekuje da Varšava stoji iza Ukrajine, dok istovremeno Poljsku pretvara u važnu evropsku vojnu, ekonomsku i političku silu.

Jučerašnja posjeta Kijevu od strane generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga pokazuje predanost najvećeg vojnog saveza na svijetu da pomaže Ukrajini, a ocjene ovoga zvaničnika su u koliziji sa kritikama da ofanziva ne napreduje.

„Danas vaše snage napreduju. Suočene su sa žestokim borbama, ali malo po malo napreduju. Ukrajinci se bore za svoju porodicu i svoju slobodu“, rekao je Stoltenberg, dodajući da se „Moskva bori za svoje imperijalističke iluzije“.

Priprema za dugi rat

Sa sastanka sa Stoltenbergom ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je poručio da od NATO-a traži više sistema protivvazdušne odbrane, kako bi se zemlja pripremila za zimu.

„Generalni sekretar se složio da uloži napore da nam pomogne da mobilišemo članice NATO. Moramo zajedno da prebrodimo zimu, da zaštitimo našu energetsku infrastrukturu i živote naših građana“, rekao je Zelenski poučen ranijim iskustvom kada je Rusija uništila ukrajinske elektrane, trafostanice, odnosno sisteme grijanja, vodovoda, kanalizacije u Kijevu...

Još više modernih protivvazdušnih sistema upravo je ono što je admiral Bauer predvidio i što Zapad želi. Tako bi rusko ukopavanje postalo kratkoročni dobitak, ali ne i dugoročni, budući da neće na taj način slomiti Kijev i da će ukrajinska vojska imati sposobnosti da se zaštiti od ruskih raketa i dronova, dok istovremeno Rusiji nanosi teške gubitke daleko od fronta. Tako, na primjer, stručnjaci tvrde da bi usred takvih udara Rusija mogla ostati bez svoje crnomorske flote koju ne može ojačati, jer Turska ne bi dozvolila prolazak novih brodova kroz Dardanele.

Ovakav scenarij najviše štete, pored razorene Ukrajine, nanosi Rusiji koja je „specijalnom vojnom operacijom“ htjela slomiti svog susjeda za nekoliko dana ili sedmica.

Vladimir Putin se tako upleo u višegodišnji sukob koji košta Moskvu i koji Rusiji stvara probleme kod kuće i na granicama. Nedavni događaji u Nagorno Karabahu pokazuju sve manju moć Rusije, a čak su se pojavili glasovi iz Centralne Azije da se žele udaljiti od svog višedecenijskog saveznika i regionalnog hegemona.

Izlaz iz ovakve situacije mogu biti pregovori, ali su rijetki oni koji bi Rusiji priznali teritorijalna osvajanja u Ukrajini, dok Moskva poručuje da nema namjeru da ih se odrekne.

Smirivanje na frontu, koje je i prošle godine došlo uslijed vremenskih prilika koje u Ukrajini ne dozvoljavaju velike pokrete trupa, prilika je za pregovore. A kao dodatna prijetnja Moskvi stoji jučerašnja Stoltenbergova poruka iz Kijeva da je „Ukrajina bliža NATO-u nego ikada do sada“. Prije dvadeset mjeseci Moskva je pokrenula invaziju kako bi demilitarizovala Ukrajinu i spriječila je da postane članica NATO-a.