(Patria) - U nastavku glavnog pretresa u slučaju Dobrovoljačka svjedočio je Darko Sejmanović, svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine, a koji je u inkriminirajućem periodu bio mladi vojnik.
Odmah na početku ispitivanja tužiocu Mladenu Vukojičiću Sejmanović je kazao da u fiskulturnoj sali (FIS) mladi vojnici su odvojeni na desnu stranu i da ih niko nije tukao.
„Na drugoj strani bili su vojnici po ugovoru, oficiri, njih su odvodili na saslušanja. Neki su se vraćali vidno pretučeni“, kazao je Sejmanović.
„Mene i mlade vojnike nisu tukli. Date su nam tri opcije da ostanemo u toj Teritorijalnoj odbrani, da budemo razmijenjeni ili da idemo u Beograd. Ja sam odlučio, kao i većina da se vratim vojsci kojoj pripadam“, istakao je Sejmanović.
Ovaj svjedok je bio na redovnom odsluženju JNA u Makedoniji, pa je stigao u Kraljevo, pa je prekomandiran u Sarajevo krajem marta 1992. ili početkom aprila.
Na pitanje advokata Nermina Mulalića ko ga je prekomandovao, Sejmanović nije mogao odgovoriti, kazavši da je takva naredba došla.
Inače, Sejmanović se nalazio u Lukavici u kasarni 3. maja, kada su oko podne krenuli prema Komandi Druge vojne oblasti da evakuiraju vojsku i oficire.
Ispričao je da na putu prema Bistriku je vidio naoružane uniformisane i poluuniformisane osobe, kao i naoružane civile, te da je po dolasku na Bistriku vidio Aliju Izetbegovića i njegovu kćerku, koji je uz prisustvo UNPROFOR-a pričao s Kukanjcem.
Na pitanje odbrane da li je znao da je Alija Izetbegović doveden 2. maja u Lukavicu, kazao je da je čuo da su došli, ali da ne zna da je to bilo prisilnim putem. Ovaj svjedok zatim je ispričao da je njegov kamion (bio vozač) kretao se kao pretposljednji i da je kolona brzo zaustavljena.
„Čuo sam dole naprijed i pucnjavu. Onda je došla grupa uniformisanih i poluniformisanih lica, koja su tražila naše automatsko naoružanje, te su otišli. Vidio sam u retrovizor da su razoružali i UNPROFOR koji je ubrzo otišao. Onda je došla druga grupa ljudi i naredila nam da legnemo na pod s licem prema dolje. Kad smo ustajali jedno lice me je pitalo šta mi je to. Ja sam zaboravio skinuti opasač u kojem je bila i bomba. Pitao me je da sam ih želio ubiti. Kazao sam da nisam, da sam zaboravio predati bombu. Skinuo sam opasač i predao mu. On je oko desne ruke obmotao opasač s fišeklijom u kojoj je bila bomba i udario me tri puta u glavu“, kazao je Sejmanović.
Sutkinja Tanja Curović pitala je svjedoka da li je bomba bila unutra, a Sejmanović je odgovorio potvrdno.
Odbrane optuženih suočile su Sejmanovića s njegovim izjavama datim 2009. i 2011. godine u kojima je mahom govorio drugačije nego danas, pa je intervenisao i predsjedavajući Darko Samardžić tražeći od svjedoka da kaže koga je više bilo 'značajan broj civila' ili 'značajan broj uniformisanih osoba'.
„Bilo je i jednih i drugih“, kazao je Sejmanović.
Također, svjedok ranije nije spominjao policiju, ali je danas spomenuo policiju, pa je upitan kakve su oznake imali, tačnije činove?
„Ne sjećam se. Ali plava odijela su imali“, istakao je Sejmanović.
Advokatica Mirsada Beganović-Žutić iščitala je dio iskaza iz 2009. godine, u kojem je Sejmanović spomenuo Juku Prazinu, te ga upitala je li to ta policija?
„Ja nisam poznavao Juku Prazinu, ali sam čuo da je to bio on“, istakao je Sejmanović.
Odbrana je postavljala pitanja i o njegovom vojnom angažmanu kao i dokumentu koji kaže da od 27. aprila 1992. godine ne postoji JNA. Iako je govorio da mu to nije poznato, interesantno je da je govoreći o razmjeni i odlasku iz Sarajeva prema Lukavici kazao da je sve bilo mirno i da ih niko nije dirao, te da su stigli na teritoriju pod kontrolom Vojske RS-a!? Sve to desilo se 4. maja 1992. godine.
S obzirom da je kazao da je davao i izjavu u Beogradu pred Specijalnim sudom, ali se ne sjeća nikakvih detalja, niti ko ga je zvao niti ko ga je ispitivao, advokatica Mirna Avdibegović upitala je s kim je bio u Beogradu, tačnije ko je 'kolega kojeg spominje'.
„Amir Šabanović me vozio, nisam mogao, jer sam tada bio jako debeo“, kazao je Sejmanović.
Advokatici Avdibegović kazao je da zna da je poslije JNA bila Vojska Jugoslavije, te da je u Makedoniji dužio pušku 'papovku', ali da je automatsko oružje zadužio u Sarajevu.
Podsjećam, Tužilaštvo BiH u ovom procesu dokazuje da je Alija Izetbegović bio slobodan čovjek, a ne zarobljenik 3. maja, te da kolona u Dobrovoljačkoj nije bila legitiman vojni cilj, iako je Haško tužilaštvo jasno utvrdilo da je kolona bila legitiman vojni cilj.
Uz prvooptuženog Ejupa Ganića, optužnica tereti i Zaima Backovića, Hamida Bahtu, Hasana Efendića, Fikreta Muslimovića, Jusufa Pušinu, Bakira Alispahića, Enesa Bezdroba, Ismeta Dahića i Mahira Žišku da su 3. maja 1992. godine u Sarajevu napali nebranjenu mješovitu kolonu vojnika i civila zaposlenih u bivšoj JNA, koja je bila pod pratnjom mirovnih snaga UN.