Politika međunarodne zajednice prema BiH je bila, a i danas je, suprotna međunarodnom pravu!

Piše: Sifet Kukuruz

Politiku međunarodne zajednice prema BiH prvo je porazila Armija RBiH. Nakon toga, put Armije RBiH su nastavile slijediti najvažnije međunarodne sudske instance i to prije svega; Međunarodni sud koji je utvrdio da je u BiH počinjen zločin genocida i drugi oblici masovnog i sistematskog kršenja ljudskih prava, zatim tzv. haški tribunal i Evropski sud za ljudska prava.

Svi pomenuti međunarodni sudovi su nakon zaustavljanja pravednog rata koji je vodila Armija RBiH i nametnutog nepravednog mira, svojim presudama dokazali da je borba Armije RBiH bila borba za univerzalne humanističke i civilizacijske vrijednosti na kojima počiva i opstaje današnje čovječanstvo.

Teško da se u historiji ljudskog roda može naći armija čiju borbu, kao pravednu i pravnu, su potvrdili i verifikovali brojni međunarodni sudovi kao što je to u slučaju sa plemenitom i časnom borbom Armije RBiH.
Dakle, nakon što Armija RBiH nije dozvolila da se ostvare ciljevi dvostruke agresije koju je obilježio i zločin genocida, a koja agresija je provođena uz blagoslov politike međunarodne zajednice, najveći poraz politici međunarodne zajednice prema BiH, nanijelo je, ni manje ni više, nego međunarodno pravosuđe, odnosno međunarodno pravo.

Zato se i može potpuno osnovano tvrditi da se borba Armije RBiH i međunarodno pravosuđe, odnosno međunarodno pravo, nalaze u odnosu lica i naličja, jer i jedni i drugi predstavljaju braniče temeljnih civilizacijskih vrijednosti od sila mraka i njihovih zaštitnika.

Armija RBiH je sila koja je sprečijala nestanak jedne suverene i međunarodno priznate države, a međunarodno pravosuđe svojim presudama sprečava mirnodopsko ostvarenje ciljeva agresije, genocida i etničkog čišćenja.
Zato se mora respektirati činjenica da su presude međunarodnih sudova nužno i presude međunarodnoj zajednici i njenoj licemjernoj politici koja se vodila i još uvijek vodi prema BiH.

Nažalost, sve do sada, ali i danas, politika međunarodne zajednice se, za razliku od međunarodnog pravosuđa, nalazila i nalazi u zaštitničkoj funkciji prema silama mraka.

Historija nas uči, a posebno događaji iz perioda 1992-1995. godina, da se sa međunarodnim birokratama mora komunicirati isključivo jezikom prava, jer na polju politike vlada zakon jačeg i beskrupuloznijeg, a u manipulacijama sa silom i moći bjelosvjetskim birokratama nema ravnog.

To je pokazao i period agresije na RBiH kada su međunarodne birokrate, koje su utjecale na donošenje odluka na međunarodnom planu, odlučile prepustiti državu BiH silama mraka, a nenaoružanom narodu zabraniti da se brani, a kada se taj narod, ipak, odlučio braniti, onda su mu nametnule embargo na oružje i vezale mu ruke.

Predstavnici tog golorukog naroda uzalud su ubjeđivali predstavnike međunarodne politike da se grubo krši međunarodno pravo, a prije svega Povelja UN-a, da se na RBiH vrši brutalna agresija, da se vrše najmonstruozniji zločini čiji krajnji izraz predstavlja zločin genocida. Sve je to tada bilo nepobitna istina, ali međunarodna politika to nije prihvatila za istinu. Međunarodna politika je odlučila da se zasniva na lažima i obmani, umjesto na istini i međunarodnom pravu. Međutim, istina je, ipak, kasnije sudski dokazana i presuđena.

Zato i jeste potpuno opravdano danas postaviti pitanje odgovornosti onih koji su dozvolili kršenje međunarodnog prava, agresiju, genocid i druga zla, a koji su imali pravnu obavezu da to spriječe, a nisu to učinili.

Šta više, danas bi neko morao odgovarati zbog toga što su žrtvi agresije protivpravno vezane ruke i onemogućeno joj da se brani. Međunarodna zajednica mora konačno uvažiti činjenicu da građani Bosne i Hercegovine nisu tražili i ne traže ništa što im ne pripada i što im kao njihovo pravo nije, na pravno nepobitan način, sudski presuđeno.

Treba se samo prisjetiti kako nas evropski i američki misionari još od potpisivanja daytonskog sporazuma licemjerno i bahato uvjeravaju da je "dayton" nužan okvir za buduće funkcionisanje države BiH. Čak i kada bi se mogla, a ne može, zanemariti činjenica da je postojeće državno uređenje BiH rezultat zločina i negacije prava, presuda Međunarodnog suda za genocid, te presude haškog tribunala i Evropskog suda za ljudska prava, dokazuju da nas te birokrate tjeraju da živimo u izvanpravnom i predpolitičkom stanju.

Posebno je interesantno što se kurs američke politike nakon potpisivanja daytonskog mirovnog sporazuma radikalno promijenio. Evropski sud za ljudska prava je u svojim presudama konstatovao da su međunarodni pregovarači u daytonu nevoljko pristali na tzv. konstitutivne narode, čak i kao privremeno rješenje. Zato je posebno važno da američki medijatori građanima BiH objasne zašto danas od privremenih i neupitno zločinačkih rješenja, nastoje napraviti trajna rješenja.

Zašto nas i danas ubjeđuju da je dayton nužna osnova budućeg državnog uređenja i političkog sistema. Kako je moguće da i danas, nakon brojnih sudskih presuda, mogu od građana BiH tražiti da žive na temeljima zločina? Zašto zločin postavljaju kao bazu za državno-pravnu i društvenu nadogradnju?

Odgovor nije teško pronaći.

Njihovo insistiranje na pravnom pristupu nužno bi postavilo pitanje odgovornosti onih koji su u međunarodnoj zajednici za vrijeme agresije, genocida i etničkog čiščenja na RBiH donosili odluke. Razlog leži i u činjenici da bi to nužno značilo i eliminaciju svih efekata agresije, genocida, etničkog čišćenja i drugih oblika masovnih zločina, a to znači i potpunu eliminaciju daytonskog ustavnog modela.
Zato i nakon brojnih presuda međunarodnih sudova jesu razumljivi strah i nervoza nekih domaćih političara, ali i šutnja međunarodnih medijatora.

Oni su svjesni da su presude pomenutih sudova argument i dokaz u interesu države BiH i njenih građana, a protiv domaćih i međunarodnih politika koje su rušile i još uvijek ruše BiH ili koje su protuivpravno dopuštala njeno rušenje.

Neprocjenjiva vrijednost brojnih presuda međunarodnih sudova je u tome da one jasno i precizno dokazuju da su građani BiH imali i imaju pravo u svojoj borbi, a to je dovoljno da se od borbe za primjenu prava nikada ne odustane. Naprotiv, nužno je povećati napore u tom pravcu.

Istovremeno, svi oni kojima borba za BiH teško pada ili su klonuli duhom, neka samo pokušaju zamisliti šta bi samo za jednu presudu Evropskog suda za ljudska prava ili tzv. haškog tribunala uradio Milorad Dodik. A tek Dragan Čović koji je, iako je prozvan liderom i šampionom evropskih integracija, postao lider u otporu evropskim pravnim i civilizacijskim vrijednostima.

Zašto su presude međunarodnih sudova još važne?

One su danas, kada se u velikoj mjeri uspjela iskriviti istina o agresiji na RBiH, posebno važne jer svjedoče o pravednoj, ali i pravno utemeljenoj borbi Armije RBiH.

One su dokaz ispravnog puta Armije RBiH, a biti na ispravnom putu predstavlja pobjedu samo po sebi. Za potpuni uspjeh potrebna je borba koju niko ne smije dovoditi u pitanje, niti od nje odustati.

Oni kojima presude međunarodnih sudova danas teško padaju, dobro znaju da su to i presude u sukobu između Armije RBiH i snaga koje su se protiv te časne armije borile.Presude su dokaz da su se te snage borile za ono što se presudama međunarodnih sudova kvalifikuje barbarizmom i negacijom civilizacije.

Istovremeno, sve presude međunarodnih sudova podržavaju ciljeve borbe Armije RBiH i stavljaju tu borbu na pijadestal vrijedan svakog poštovanja i divljenja.

Upravo to onima koji relativiziraju ili negiraju takve presude teško pada. Znaju oni dobro da je tim presudama presuđeno i njima. Zato i ne smije ozbiljno brinuti nezadovoljstvo snaga koje se protive izvršenju međunarodnih sudskih presuda, jer to su iste one snage koje su rušile Bosnu i Hercegovinu. Koje su jednom poražene i koje će u novoj borbi biti ponovo biti poražene.

Izvršenje presuda možda i može čekati i biti odlagano, ali borba za njihovo izvršenje ne može i ne smije nikada prestati, niti se u njihovo izvršenje smije posumnjati, jer to dušmani BiH najviše i priželjkuju
Armija RBiH je znala izaći na kraj sa antidržavnim, mračnim snagama, kao što će i patriotske snage, danas, smoći snage, mudrosti i znanja da trajno poraze te snage.

Borba je teška i dugotrajna, ali ona je časna i plemenita. Samo takva borba daje smisao i opravdanje političkom angažmanu.