O bosanstvu je riječ!

Pišu: Senadin Lavić i Slaven Kovačević

Diskurs o bosanstvu je tema svih tema u Bosni. U tom diskursu riječ je o Bosni i onome što postojanje Bosne sa sobom povlači. To je diskurs koji epohalno određuje i odjeljuje prošlost od budućnosti Bosne. Diskurs se tiče politike, i to državne politike, te ga ne treba svoditi na kulturno-psihološku razinu etničkog i religijskog identiteta pojedinaca i grupa! U njemu se operira s konceptom nacije kao zajednice ravnopravnih građana, koji pripadaju svojoj državi i gdje ime države, kao što je to praksa u demokratskom svijetu, zapravo određuje i ime nacije. Ta nacija ne govori o narodima ili etničkim grupama kojima kulturne oznake čine identitet u povijesti, jer se, ipak, radi o potpuno različitim pojmovima.

Zapravo moderna politička praksa, ona u demokratskim zemljama, jasno govori da nacija kao zajednica ravnopravnih građana, u svome domenu sadrži i različite etničke i religijske identitete, kao izraz temeljnih sloboda upravo tih ravnopravnih građana koji čine svoju naciju. Kao primjer možemo uzeti Australiju ili Ameriku, u kojima egzistira više od stotinu različitih etničkih grupa (naroda), ali su svi oni dijelom australske ili američke nacije.

Zašto se onemogućava diskurs o bosanstvu?

U taj diskurs ubacuju se etničke i religijske naracije, što iz neznanja, što iz planskog opstruiranja svega bosanskog, s ciljem totalne i definitivne etničke podijeljenosti ove zemlje. U diskurs se upetljavaju političari, sveštenici, akademici, profesori, znani i neznani, znalci i neznalice, različite interesdžije, spekulanti, antibosanske snage, memorandumski papagaji… Svi se kao nešto brinu o narodu i njegovom blagostanju, a ustvari taj isti narod je predmet njihovih manipulacija i neograničenog iskorištavanja.

Neki od učesnika u razgovoru o bosanstvu niveliraju etnicitet i nacionalitet, te potpuno poništavaju razliku, što je jako pogrešno u teorijskom i praktičnom smislu. Za njih je islam glavno određenje Bošnjaka, katoličanstvo u Hrvata i pravoslavlje u Srba, dakle, njihova religijska dimenzija se gura u prvi plan, a potiskuje se mnoštvo drugih identitetskih karakteristika koje su jednako važne. Kako, naprimjer, grade kuće, opisuju svijet u jezičkim formama, uređuju institucije, uzdižu porodicu, učestvuju u naučnom i kulturnom stvaralaštvu, vode brigu o imanju ili okolišu, ili kako se odnose prema muškim a kako prema ženskima osobama u svome biću, zatim kako se odnose prema drugim etničkim grupama (narodima) i tome slično. U feudalnoj slici svijeta neprestano se potencira religijska svijest i pozicija čovjeka kao podanika nekog gospodara. Taj srednjovjekovni poredak svijesti onemogućava iskorak u Modernu i njezino usvajanje.

Kod mnogih govornika je redukcionistička osnova. Oni pokušavaju svesti narod na jednu sveobjedinjavajuću dimenziju. Jedni u imenu Bošnjak objedinjavaju religijsko, etničko i nacionalno, a drugi u imenu Bosanac pokušavaju objediniti etničko i nacionalno bez naglašavanja, ali i bez isključivanja religijskog.

Zašto se sveštenici upetljavaju u raspravu o naciji? Zašto polupismeni politikanti, trgovci identitetima, suspektni novinari, priučeni lideri, samoproglašene vođe “naroda” i slični demagozi govore o naciji a uopće ne razumiju evropsku ideju nacije temeljenoj na zapadno-demokratskim vrijednostima? Zašto se ne može razviti svijest o slobodnom građaninu? Zar je etničko tako hipnotizerski pa čak i opijatski moćno za ljude, iako hipnoza i opijati dovode čovjeka u nesvjesno stanje?

Antibosanski militaristi i huškači iskoristili su priliku da napadnu na reisul ulemu povodom njegovog obraćanja vjernicima u Sapni na svečanosti otvaranja džamije. Vrlo agresivno i bahato oni podsjećaju na stare pripovijesti o “srpskoj zemlji” i omalovažavaju Bosnu. S druge strane, reisul-ulema IZ u Bosni i Hercegovini se plaši da neko ne zbuni bošnjački narod. Mediji prenose njegovu izjavu: “Mi smo Bošnjaci, nikakvi Bosanci”. Ta izjava nije precizna! Nije tačna i ne odnosi se strukturu povijesnog stanja. Bosna i Hercegovina je suverena i nezavisna država! Ali, ono što nam je reis poručio mnogo je ozbiljnije. Da li on poručuje između redova da profesori, doktori nauka ili akademici nisu dorasli “narodu”, našim “nanama i dedama”?

Dakle, da li je poruka da se među Bošnjacima ne bi smjelo o svemu razgovarati i da postoje utvrđene istine kojih se svako mora pridržavati? Ali, treba naglasiti da u okviru religije mogu postojati utvrđene i nesumnjive istine vjere, dok u svakodnevnom životu i društvenim znanostima može postojati samo validna argumentacija i ljubav prema objašnjenjima pojava. I ništa više! Zanimljivo je za društvenoznanstvenu racionalnost to kako neko potiče Bošnjake da odbijaju da se suoče s Modernom na razini savremenih znanja i na taj način se uključe u svijet života, a ne da bježe od njega.

Napokon, treba pitati. Zašto Bošnjaci ne bi slušali profesore i akademsku zajednicu? Zašto bi Bošnjaci morali slijepo slušati “svešteničke glasove” u noći Balkana? Zašto ne bi smjeli priznati da bošnjaštvo mora slijediti odvažnu BOSANSKU politiku – a ne samo religijske “deklaracije”? Otkud to opasno nipodaštavanje bosanske inteligencije u 21. stoljeću? Ko bi to ponovo pokušao “dresirati” bosansku i bošnjačku inteligenciju i skloniti je s povijesne scene? Mora završiti epoha defetizma i pasiviziranja BOSANSKOG uma i njegovo potiskivanje. Preduslov bosanskog identiteta je razvitak humanističke i društvenoznanstvene misli u Bosni i Hercegovini!

Dakle, ovdje, o bosanstvu je riječ! Stoga treba naglasiti, radi čistih računa, niko ne može uzeti ime jednom narodu. Ama baš niko! Naravno, može ga zabraniti, kako je austrougarska vlast dekretom ukinula i zabranila bosanski jezik, a uvela srpskohrvatski 1907. godine. Ali, država se može uzeti, okupirati, podijeliti, oteti. Bosanstvo je konkretno pitanje o bosanskoj državi i ono raskrinkava opasnu i “naivnu” bošnjačku politiku koja je pristajala na etničko-religijsko dogovaranje i pregovaranje oko podjele državne teritorije na “plemenska geta”. Niko na ovome svijetu nema pravo da pregovara o podjeli Bosne!

Kada se odbija bosanskohercegovačka nacija ili se njezino postojanje dovodi u pitanje, onda je to ustvari neznanje ili svjesno neprihvatanje suverene države. Ako je riječ o svjesnom negiranju bosanske države-nacije onda je stvar sasvim jasna i to je scenarij hegemonijskog neprihvatanja postojanja Bosne. U osnovi nametnutog spora oko bosanstva, dakle, radi se o neprihvatanju i nepriznavanju bosanskohercegovačke države ili suverene države Bosne i Hercegovine. Osim toga, ako u modernom, zapadno-demokratskom svijetu, kojem težimo tako što želimo postati članicom Evropske unije i NATO saveza, u svim zemljama građani jesu nositelji suvereniteta, što je trajna i nezaobilazna vrijednost, da li onda to u pitanju bosanske nacije, neko želi preokrenuti u narativ da su etničke grupe (narodi) nositelji suvereniteta, što bi za postojanje države Bosne i Hercegovine bilo jako opasno.

Primjetljivo je sljedeće stanje. S jedne strane papagajski se ponavlja da je Bosna i Hercegovina “država tri naroda” što naravno ostavlja prostor za manipulacije u kojima se prepoznaje skrivena agenda za etnoteritorijalizacijom i etničkim odjeljivanjem nakon svih ratnih zločina, strahota i progona stanovništva. Spram ove pozicije superiorno stoji ideja građanskog društva i države koja jasno kaže – Bosna je država njezinih građana.

Postoje, s druge strane, glasnici etno-religijske koncepcije “nacije” za koje je “nacija” proširena biološka (krvna) zajednica, srodnička grupa, naraslo homogeno pleme, koji slijede etnički fundamentalizam i pritom izigravaju “internacionalce”, socijaldemokrate, revolucionare, postkomuniste, “socijalističke sovjete”, kritičare nacionalizma (a skriveni su nacijski redikuli), evropsku avangardu i slične obmanjujuće forme. Oni, pored toga što ne znaju, izdaju se za nešto što nisu!

Naravno, može se govoriti i o trećoj liniji papagajštine koja pod nacijom podrazumijeva religijsku grupu i iz religijske diferencije apriori određuje naciju. Iz religijskih zajednica su razvijeni narodni identiteti i oni su postali gotovo “sveti” i nadnaravni. Na ovim prostorima taj proces teče od 19. stoljeća uz pomoć religijskih institucija i “epsko-tribalističkih” historičara. Prevaranti etnopolitike i trabanti etnokratije koji vrlo moćno profitiraju na etnicizmu pronose glasinu da neko želi da poništi ove narodne identitete i prisili ih da prihvate neki drugi identitet. To jednostavno nije tačno, jer višeslojnost svačijeg identiteta ima dio u kojem nacija obuhvata sve građane svoje zemlje, a koji onda u okviru svojih temeljnih sloboda, kao slobodni građani imaju mogućnost da formiraju, koriguju ili zadrže bilo koji drugi sloj svoga identiteta, bio on religijski, jezički ili kulturološki što im niko ne može uzeti!

Najpodlija obmana etnicizma je ona koja zastrašuje građane lažnom tvrdnjom da bosanstvo hoće da poništi bošnjaštvo, srpstvo i hrvatstvo. Ali, to nije smisao bosanstva kao nacionalne ideje. Bosanstvo ne želi poništiti ili obezvrijediti narodne / etničke identitete pojedinaca i grupa, jer bosanstvo nije narodnjačka ili etnička ideologija (četvrta etnička grupa). Ne, nikako! Bosanstvo je naš građanski odnos prema svojoj vlastitoj državi i poštivanje vladavine prava u njoj i građenje njenog institucionalnog sadržaja. Bosanstvo ne traži od građanina da se odriče svojih kulturno-psiholoških određenja i identiteta u kojima su situirani.

Svi oni – i bošnjački i srpski i hrvatski etno-eksperti – namjerno negiraju distinkciju između naroda i nacije kao različitih oblika društvenosti. U tome je sadržana njihova devijantna forma svijesti.

Ali – već postoji bosanskohercegovačka nacija i ona se ne treba nikome dokazivati! Postojanje države Bosne i Hercegovine u svjetskom poretku Ujedinjenih nacija jasno ukazuje na postojanje bosanskohercegovačke nacije. To ideja bosanstva naglašava i čuva.

Neko bi htio da se mi svedemo na puke Bošnjake, Hrvate, Srbe ili neku drugu narodnu/etničku grupu i tako ostanemo zaleđeni u svojoj getoiziranoj identitetnoj strukturi koja ne priznaje državu Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i nezavisnu naciju. Zatvoreno društvo u etničko-religijskim dogmama predstavlja vrhunac zapuštenosti, anakronizma, ahistorijskog svjetonazora, tribalizma, etnocentrizma i religijskog fundamentalizma. To je ono na čemu se održava razorna antibosanska politika. Nasuprot toga mora biti jasna i vidljiva bosanska politika (ne pro-bosanska, već bosanska), temeljena na postojanju bosanske nacije koja želi članstvo u Evropskoj uniji i NATO savezu.

Na kraju, Bosanac sam po nacionalnosti ili državi-naciji Bosni i Hercegovini, a Bošnjak, Hrvat, Srbin, Crnogorac, Jevrej, Rom, Albanac (i tako redom za svih 20-tak etničkih zajednica) jesam po etnicitetu, etničkoj pripadnosti ili skupu karakteristika koje se povijesno vežu za etničku grupu ljudi u kojoj sam rođen. Ko bi zbog ovoga trebao biti zbunjen? Ili – kome ovo može biti nejasno?

*Senadin Lavić je profesor na Fakultetu političkih nauka UNSA, a Slaven Kovačević savjetink u Kabinetu člana Predsjedništva Željka Komšića