Da li je Netanyahu konačno popustio pod pritiscima Washingtona?

Piše: Armin Sijamić

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu proteklih mjeseci suočava se sa kritikama sa Zapada, posebno iz Sjedinjenih Američkih Država, dok predsjednik Joseph Biden na različite načine pokušava uvjeriti vlast u Tel Avivu da odustane od kursa koji su zauzeli formiranjem koalicione vlade, koju su mnogi opisali kao ekstremno desnu i koja je natjerala neke da okrenu leđa Izraelu iako to ranije nisu činili. Netanyahu se opirao, ali čini se da je spreman uvažiti stavove Washingtona, jer političke prilike u regiji i svijetu ne idu Izraelu u prilog.

Nakon mjeseci protesta protiv najavljene reforme pravosuđa, po kojoj bi politika imala kontrolu nad izraelskim Vrhovnim sudom i poziva Washingtona da odustane od reforme, te odbijanja opozicije da napravi ustupke, Netanyahu je jučer u intervjuu za Wall Street Journal (WSJ) saopštio, prije svega američkoj javnosti, da odustaje od planiranih reformi. Rekao je da reforma koju će provesti neće dati pravo politici da mijenja odluke Vrhovnog suda, što je bio glavni smisao reforme koji su tražili njegovi koalicioni partneri. Promjenu stava je objasnio riječima da je „osjetljiv na puls javnosti“, obećavši da će dio reformi biti proveden.

Netanyahu je tako pokušao umiriti nezadovoljne građane, koalicionim partnerima poručiti da bitka nije gotova, a najvažnijem savezniku da je spreman da ih sasluša. Takva odluka bila je očekivana od čovjeka koji je više od petnaest godina bio premijer Izraela. Najava da od reforme, onako kako su željeli ekstremni desničari u njegovoj vladi, neće biti ništa kod kuće je izazvala buru. Koalicioni partneri su mu poručili da su razočarani i da to nije ono što su dogovorili. Opozicija je bila opreznija. Opozicionar Matan Kahana je rekao da „Netanyahu na engleskom govori jednim jezikom, a na hebrejskom drugim“.

Da li će Bibi, kako ga zovu, još jednom promjeniti svoj stav o pravosudnoj refromi za sada nije poznato, ali je iz intervjua za WSJ moglo se naslutiti koliko se dilema stavlja pred Izrael.

Između Washingtona, Moskve i Pekinga

Posljednjih sedmica Izrael se našao pred velikim izazovima. Pored pomenute pravosudne reforme, Izrael treba dati odgovor na pitanje rata u Ukrajini, jačanja Irana (posebno nakon normalizacije odnosa sa Rijadom) i pojačanog kineskog uticaja na Bliskom istoku. Bidenova administracija je istakla da su prijatelj Izraela, ali da od saveznika traži da promjeni odnos prema Palestini, sačuva nezavisnost sudova i da pomogne Ukrajinu u ratu protiv Rusije.

Jedan od dokaza da Biden drži distancu od Netanyahua jeste i činjenica da ga nije pozvao u Bijelu kuću ni šest mjeseci od kada se vratio na vlast, što nije uobičajan odnos prema Izraelu od strane SAD. To je zasmetalo predsjedavajućem američkog Predstavničkog doma Kevinu McCarthyju, pa je rekao da će ga on pozvati da se obrati Kongresu, što bi bio skandal jer se zaobilazi predsjednik države. Republikanac McCarthy je dodatno podjelio američku političku scenu što Netanyahu želi izbjeći sve dok je Biden u Bijeloj kući.

http://nap.ba/qpost/273217

McCarthy u Izraelu: Netanyahu je još jednom razlog podjela u američkoj politici

Piše: Armin Sijamić Izrael ovih dana na različite načine obilježava 75 godina od svog uspostavljanja. Čestitke dolaze iz različitih dijelova svijeta, a jedan od onih koji je uveličao slavlje je i predsjedavajući Predstavničkog doma Sjed

U intervjuu za WSJ Netanyahu je govorio koliko je težak položaj njegove zemlje kada je u pitanju rat u Ukrajini. Poznato je da veliki broj doseljenika u Izrael potiče iz Rusije i da je to doprinjelo odličnim vezama sa Moskvom. Pored toga, ruska vojska je u Siriji i od njene volje zavisi koliko će biti uspješni izraelski napadi na ciljeve u toj zemlji. Netanyahu je rekao da je važno da se u Siriji održi „sloboda akcije“, odnosno da Rusija žmiri na napade Izraela. Rusija ne spriječava izraelske avione da napadaju njene saveznike na terenu, niti Damasku ustupa potrebna sredstva da se brani.

Ukrajina je od Izraela tražila protivvazdušne sisteme Iron Dome, što je Izrael odbio. „Mi imamo brige za koje mislim da ih ni jedan drugi zapadni saveznik Ukrajine nema“, rekao je Netanyahu, ciljavši na prisustvo Irana na ruskoj strani, strahujući da bi izraelsko oružje moglo pasti u ruke Teherana. „Ako taj sistem padne u ruke Irana milioni Izraelaca će biti ostavljeni bez odbrane i ugroženi“, rekao je. Iako je ovo prenaglašavanje uloge Irana u Ukrajini, Izraelu može biti odličan izgovor da oružje ne isporuči. Prošle sedmice je Netanyahu rekao da je uz izraleske granice primjećeno oružje koje je Zapad donirao Ukrajini, ali nije dao detalje.

Mediji navode da je Ukrajina od Izraela tražila tenkove Merkava i antitenkovske rakete Spike, ali Tel Aviv je do sada poslao samo zaštitnu opremu, poput šljemova i zaštitnih prsluka za medicinsko osoblje. Dogovor je postignut prije nego je Netanyahu ponovo došao na vlast. Međutim, problem odnosa prema Ukrajini ostaje, jer Izrael mora pomoći saveznike sa Zapada, ukoliko želi da dobije pomoć onda kada mu bude trebala.

Popuštanje pred zahtjevima Bijele kuće ima veze i sa Kinom. Naime, Netanyahu je prihvatio poziv iz Pekinga i tu ću državu posjetiti u narednom vremenu, iako tačan datum posjete nije najavljen. Tako bi se moglo desiti da Netanyahu posjeti prvo Peking, a tek onda Washington. U intervjuu za WSJ on je istakao da želi da se sretne sa Bidenom, što je jasna poruka Bijeloj kući o poziciji u kojoj se Izrael nalazi. Opozicioni političar i bivši zvaničnik Mosada Ram Ben Barak rekao je da bi posjeta Kini bila „strateška greška prvog reda“.

To je jasno Netanyahuu koji se za kratak period našao između tri svjetske sile. Ignorisanje Kine nije opcija, posebno sada kada je Peking sve prisutniji na Bliskom istoku, popunjavajući vakum koji je nastao zauzetošću Moskve i Washingtona. Kina je uspješno posredovala između Irana i Saudijske Arabije i pokrenula talas promjena na Bliskom istoku, pa je niz država obnovilo veze sa svojim bivšim rivalima. To se desilo kada je Izrael očekivao da će Rijad uspostaviti odnose s njima, a ne sa Teheranom. Normalizacija odnosa između Rijada i Teherena dovela je do daljnje regionalne izolacije Izraela i jačanja pozicije Irana.

http://nap.ba/qpost/174604

Obnavljanjem diplomatskih veza između Saudijske Arabije i Irana najveći gubitnik bi mogao biti Izrael

Piše: Armin Sijamić Obnavljanje diplomatskih veza Rijada i Teherana, uz posredovanje Pekinga, vijest je koja je uzdrmala Bliski istok kao rijetko koja u posljednjih nekoliko godina. Dvije regionalne sile su odlučile da obnove diplomatske odnose,

Bidenov plan da se obnovi sporazum sa Iranom o nuklearnom programu te zemlje, nailazio je na žestoke kritike Netanyahua koji to smatra najvećom opasnošću za Izrael. Suočen sa kretanjij sceni i odnosom SAD prema njemu, proteklih mjeseci stigli su pomirljiviji tonovi od službenika Netanyahuove administracije, da bi Izrael pristao na dogovor o iranskom nuklearnom programu, ako Iran neće napraviti atomsku bombu.

Strateška kalkulacija

Ovi događaji pokazuju koliko se pozicija Izraela usložnjava na svjetskoj i regionalnoj političkoj sceni, u vremenu dok je društvo podjeljeno i dok traju veliki protesti. Stoga se Netanyahuova najava može shvatiti kao kupovanje vremena za sebe i svoju vladu, ili kao radikalno odstupanje od svojih prvobitnih stavova.

Ne treba gubiti sa uma da je Izrael država sa površinom kao otprilike Slovenija i da tamo živi 9,3 miliona stanovnika. To pokazuje ranjivost te države u srazu za svjetskim silama koje imaju neuporedivo veću snagu. Izrael sebi ne može da priušti loše odnose sa SAD i Rusijom u isto vrijeme, dok najavljuje da će vojno napasti veliku državu kakva je Iran.

Približavanje Netanyahua Bijeloj kući moglo bi značiti da Tel Aviv ponovo uvažava svog najvažnijeg saveznika i pokrovitelja koji je najzaslužniji zašto Izrael ima toliku snagu. Istovremeno, zadržavanje dobrih odnosa sa Rusijom sve je teže, budući da Zapad i Moskva ulaze u dublji konflikt. Tako se manevarski prostor Tel Aviva znatno smanjuje, a izazovi gomilaju u regionu u koji ulazi Kina. Zato bi Netanyahu trebao dati prednost interesima države u odnosu na koaliciju koja ga održava na vlasti. Ipak, u politici je sve moguće i nema garancija da će oni koji odlučuju uvijek donijeti ispravne odluke.