Najveća Putinova opozicija nalazi se u državnom aparatu

Piše: Armin Sijamić

Proteklog vikenda pripadnici grupe Wagner su otkazali poslušnost državnom vrhu i okrenuli oružje na rusku vojsku, iako je njihov vođa odbacio optužbe da je to bio pokušaj puča. Tom su prilikom oborili avion, nekoliko helikoptera i zadali strašan udarac Rusiji i predsjedniku Vladimiru Putinu. Ovaj događaj otvorio je pitanje ko upravlja Rusijom, koji su to centri moći koji se opiru Putinu i da li je moguće da ga uklone s vlasti.

Podjele u ruskom državnom vrhu nisu novost. Borbe različitih centara moći nisu se mogle sakriti i obično su završavale krvoprolićem i posljedično novom politikom. Sjetimo se Oktobarske revolucije, Staljinovog obračuna sa Trockim, Hruščovog odnosa prema Staljinu i sve do Borisa Jeljcina koji se obračunao sa komunistima. Na kraju je Jeljcin neočekivano na vlast postavio Putina. Pohod Jevgenija Prigožina nije donio takav rezultat, ali je oslikao sukob između, prije svih, obavještajne službe FSB (nasljednica KGB-a) i vojne obavještajne službe GRU. Podsjetimo, FSB i druge ruske službe prema ruskim zakonima odgovaraju predsjedniku države, a GRU ministarstvu odbrane, odnosno ministru odbrane.

Ako pobunu Prigožina pogledamo kroz ovu prizmu, onda stvari postaju jasnije, ali otvaraju druga pitanja. Prigožin nije tražio da se ukloni njegov prijatelj Putin (zbog kojeg je dobio nadimak „Putinov kuhar“), već ministar odbrane Sergej Šojgu (čovjek bez vojnog iskustva i etnički Tuvanac) i načelnik generalštaba Valerij Gerasimov, a hvalio je generala Sergeja Surovikina kome je Putin, nakon nekoliko smjena, povjerio vođenje operacija u Ukrajini. Surovikin je, prema mišljenju mnogih, zadobio Putinovo povjerenje u ratu u Siriji. Od ranije je poznato da odnosi Putina i kod vojnika nepopularnog Šojgua nisu dobri. Odlazak Šojgua tražili su i drugi akteri rata u Ukrajini, ali „svemogući“ Putin nije ga smijenio.

Da li je Prigožinova pobuna obračun FSB-a i GRU-a? Da li je priprema za obračun koji slijedi, ili je Prigožin djelovao po vlastitom nahođenju, ili ga je neko „ohrabrio“ da krene u pobunu i onda svoju podršku povukao? Ruske vlasti su saopštile da istražuju da li je iza njega stajala neka strana obavještajna služba. Na ova pitanja javnost nema odgovor, a ona nužno vode ka političkoj sceni koja je podjeljenija više nego se čini. Naime, Putin nema posla samo sa pohapšenom opozicijom (Aleksej Navaljni, na primjer) i sa onom u ruskoj Dumi, već i sa opozicijom unutar sistema vlasti i centrima moći između kojih često balansira.

Ko je Putinova opozicija?

U formalnom smislu Putinova opozicija u ruskom parlamentu posljednjih dvadesetak godina predstavljena je kroz nekoliko političkih partija, a među njima dominiraju Komunistička partija, Liberalno demokratska partija i Pravedna Rusija. Njihovo opozicionarstvo se ogleda u kritikama očiglednih problema, onda kada čitava javnost to primijeti. Ponekad na meti su ljudi iz Putinove Jedinstvene Rusije, a najčešće je meta izvršavanje neke odluke. Tako, na primjer, protiv rata u Ukrajini neće istupiti, već će rat podržati i buniti se zbog učinka na bojnom polju. Takav pristup nama nije nepoznat, budući da smo svjedočili da se u Srbiji Slobodana Miloševića kudilo zbog izgubljenih ratova, a ne zbog toga što ih je pokrenuo.

U ovom stoljeću je djelovalo još nekoliko partija, kojima je pripadao i pomenuti Navaljni, ali one su već dugo izvan Dume. Ugušene su represijom, ali i politikom Jedinstvene Rusije koja je, do agresije na Ukrajinu prošle godine, bila sastavljena od ljudi koji su za Zapad, onih koji su protiv toga, ljudi zagledanih u Aziju, vjernika, komunista... Sličan primjer, opet, možemo pronaći u Srbiji gdje su u partiji Aleksandra Vučića okupljeni ljudi različitih ubjeđenja, pa je jedan ministar prozapadni, a drugi proruski. Takve su stranke kada imaju kontrolu nad medijima, a Putinova stranka ima nepobjedive na izborima koji ne mogu biti fer.

Sa pomenutom opozicijom Putin se uspješno nosi, ali daleko od očiju javnosti odigrava se druga bitka. Najbliži Putinovi saradnici često su njegova najveća opozicija. Neki od njih decenijama opstaju na političkom vrhu uprkos malim zaslugama. U literaturi poznati kao „ruski liberali“ godinama su bili poluga koju je Putin koristio, ali i obračunavao se s njima. Ne treba zaboraviti da je Putin bio partner Zapada i da su s njim održavani srdačni odnosi.

Neki od „liberala“ su German Gref, šef Sberbanke, Elvira Nabiulina, šefica centralne banke, bivši predsjednik i premijer Dmitri Medvedev i mnogi drugi. Oni su bili za bliske veze sa Zapadom, a najbolji primjer toga je Medvedev koji je bio očaran SAD-om i Evropom. U knjizi „Medvedev“, čiji je autor bračni par Svanidze, a napisana je u formi intervjua, koja budućeg predsjednika prati u uspinjanju na vlast, Medvedev govori o tome kako Rusija zaostaje za Zapadom i da je spreman da provede reforme da bi ličili na Evropu i SAD.

Medvedev je bio spreman da se pridruži liberalnoj partiji koju je planirao osnovati „politički tehnolog svih Rusa“ Vladislav Surkov koji je nestao iz javnosti početkom agresije na Ukrajinu. Partija je trebala da se suprotstavi Putinovoj Jedinstvenoj Rusiji i zemlju okrene Zapadu. Od početka agresije na Ukrajinu Medvedev je ogorčeni protivnik Zapada. Rekao je da mrzi Ukrajince i da će „učiniti sve da nestanu“ i nazvao ih „gadovima“, a Zapadu poručio da će se od sada gledati samo preko nišana. To je bio razlaz sa idejom približavanja Zapadu i svrstavanje u nove ruske političke tabore koji se formiraju kako rat u Ukrajini odmiče.

Od tada u ruskoj javnosti jača ideja okretanja Rusije ka Aziji, a jedan od zagovornika te ideje je i Aleksandar Dugin koji je u atentatu, u augustu prošle godine, izgubio kćerku Darju. Ideja bijega od Zapada bliska je tradicionalističkim, nacionalističkim i vojnim krugovima, koji smatraju da je Zapad u moralnoj dekadenciji. Rat u Ukrajini su dočekali sa oduševljenjem.

Sukobi klanova

Sankcije koje je Zapad uveo Rusiji zbog agresije na Ukrajinu otežale su poziciju „ruskih liberala“, pa su mnogi i odustali od borbe. Sjetimo se da je na početku agresije u medijima bila ideja da će bogati Rusi zaustaviti Putina i okončati rat. Upravo ovi ljudi koji su imali poslove na Zapadu i tamo često boravili, pripadali su grupi Rusa koja je željela državu približiti SAD-u i Evropi. Putin je u nekoliko prilika ironično govorio o njima i njihovom bogatstvu, pozvavši ih da malo pričekaju i da pomognu Rusiji da pobijedi u Ukrajini.

Neki autori tvrde da Putin na svojoj strani ima FSB i pravoslavnu crkvu, dok su oponenti okupljeni oko dijelova vojske. Događaj od subote im daje argumente. Naime, Wagner je prošao stotine kilometara, prethodno zauzevši kasarne bez borbe. Vojska se nije opirala, a na prilazu Moskvi Nacionalna garda (koju je osnovao Putin 2016. godine pod imenom Rosgvardija) je pripremala odbranu. Šef Nacionalne garde Viktor Zolotov, Putinov čovjek od povjerenja ali i Jeljcina kojeg je pratio 1991. godine kada se opirao pokušaju vojnog udara, izjavio je da će njegovi vojnici dobiti tenkove i teško naoružanje. Očigledno je da tim potezom Putin pokazuje da ne želi da zavisi od volje vojske, barem kada je u pitanju njegova sigurnost, pa će oko 340 hiljada pripadnika Rosgvardije dobiti nove uloge.

Prigožinova pobuna uzdrmala je Putina, posebno kada se govori o njegovom autoritetu. Paradoksalno, najveći udarac Putinu zadao mu je prijatelj koji kako stvari stoje neće u zatvor. Sada je u Bjelorusiji kod Aleksandra Lukašenka koji se pojavio kao posrednik između dva prijatelja (Putina i Prigožina), iako je prije nekoliko godina optuživao Wagner i Kremlj da mu spremaju pobunu i državni udar. Neki smatraju da bi Prigožin mogao Ukrajinu napasti iz Bjelorusije, čime bi stvorio probleme Minsku, a takva postavka je nastavak špekulacija o političkim igrama koje se vode u Rusiji.

Kakvu poruku ruski klanovi šalju stanovništvu i vojsci na frontu u Ukrajini kada Prigožin zbog pobune i ubistva više pilota dobije zaštitu Minska koji je pod kontrolom Moskve? Kakvu poruku je ruskoj javnosti o vojsci poslao Prigožin koji se mjesecima žalio da mu ministarstvo odbrane ne da oružje, iako su njegove trupe bile udarna pesnica u Ukrajini? Da li će Wagner nastaviti da postoji i u kojem obliku? Ko će komandovati grupom od oko dvadeset hiljada ljudi? Ova pitanja ostaju otvorena, a odgovor na njih vjerovatno će nam pokazati šta je bio Prigožinov cilj i u čije je to ime uradio. Ono što je sigurno jeste da je nakon ove epizode stvorena još veća pukotina unutar ruskih političkih elita i da će taj događaj imati dugoročan uticaj na prilike u Rusiji. Kako je Wagner bio važno oružje ruske vanjske politike (Ukrajina, Sirija, niz zemalja u Africi) šteta po Kremlj je tim veća.