Odabir između ustaljenog običaja i prave ličnosti

Kako reče uvijek aktuelni velikan Radomir Konstantinović: '.......u svetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost.’

Sve što je pretežno individualno nije poželjno jer predstavlja obećanje stilske polivalentnosti, kao čiste negacije palanke.

Sa druge strane njene palanke je svijet, mnogoznačan i u bojama. A svaka boja ima svoje nijanse, čak i siva. I ljudi imaju tendenciju da budu ličnosti.

U njenoj palanci, ograđenoj palisadama i vođenoj iz reciklirane Ratkove Psihijatrije, potcijenjeni zdravi i bolesni pojedinci, opterećeni osjećajem krivice, vrlo lako bivaju natjerani da odustane od traženja pravih uzroka svog položaja, a time i od pobune protiv tog priglupog i ponižavajućeg palanačkog sistema.

Daniel Kahneman, jedan od najznačajnijih psihologa današnjice i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju (2002. godine radi doprinosa problematici ‘donošenja odluka’) dao je zanimljivu teoriju u sferi upravljanja.

Kahneman ističe da čovjek zbog odbojnosti prema gubitku, mnogo češće daje prioritet stabilnosti, a ne promjeni. Kada bira između postojećeg stanja (status quo) i alternative koja uvijek u nekim elementima donosi prednost, a u nekima nedostatke, onda najčešće bira status quo.  Ustvari, prednosti alternative se doživljavaju kao dobici, a neodostaci kao gubici. Zbog odbojnosti prema gubicima, sam gubitak se čini mnogo većim nego dobitak, tako da čovjek tipično bira status quo. Ljudska nestabilnost u sklonostima rezultira tendencijom ka stabilnosti (‘sklonost prema stabilnosti’).

Favoriziranje stabilnosti u odnosu na promjenu, prilagođavanje postojećem i odbojnost ka gubitku su ljudska odbrana od budućeg žaljenja što sve smanjuje privlačnost alternative. 

Međutim, ove 2018. godine, alternativa je moranje!

Postoje periodi i situacije kada se mora odlučiti za promjenu i krenuti protiv etabliranog modela, čak i po cijenu stvarnog gubitka. Ali u našem slučaju, bosanskohercegovačkom i bosanskokliničkom, takav gubitak je samo privid.

Držati se ustaljenog običaja radije nego biti ličnost, te težnja zadržavanju postojećeg stanja je izgleda jedan od naših udesa.

‘Muholovka visi i klati se. Jedna uhvaćena muha dugo zuji.  Beskrajna dosada. 
- Jah! - ču se kao slučajno. I odmah bezbroj odjeka: - Jah! - Jah! Jah!... A onda opet umiranje u ćutanju…….’ 

‘I opet ćutanje. Opet mir. Opet dim. Uvijek tako. Vrijeme stoji... ‘

Ovako i danas, kao i u Zijino vrijeme, razgovaraju dva junaka iz bosanskog vica. U palanci i kafani. Drže se ustaljenog običaja radije nego da budu ličnosti. Kao zarobljene muhe koje zuje bezglavo i bespametno. Impotentno.

U Bosni uistinu kao da vrijeme stoji. Da bi na tako surov način vrijeme stalo potrebno je nekritično prijanjanje ustaljenim i užarenim neuronskim krugovima palanačkog mozga koji su često samo posljedica uporno ponavljane laži o sopstvenoj važnosti i upornog negiranja realnosti svijeta. I pored činjenice da je prava ličnost izčezla u ‘drugo agregatno stanje’.

U takvoj kafani ni Eureka nije iznenađenje.  A alternativa je moranje!

ABOUT THE AUTHOR 

Prof. dr. Kemal Dizdarević je specijalista neurohirurg i subspecijalista cerebrovaskularne hirurgije na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Profesor je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Autor je više knjiga i naučnih radova.​