Posljednji poziv u pomoć

Sve što sam imao, čitajući je još u rukopisu, o Kukićevoj knjizi rekao sam i napisao (u ime izdavača), na njenom početku.

I čitaoci će to naći i pročitati.

Ali, to nije sve.

Danas, nekoliko mjeseci poslije, čitajući je ponovo, u ovom predizbornom času i kontekstu, nizom novih kritičkih asocijacija, knjiga mi je otvorila i neke druge mogućnosti čitanja, značenja, razumijevanja i interpretacije njenog teksta.

Jer, ovo je knjiga o našoj turobnoj stvarnosti i njenim kreatorima.

U njenoj autorskoj otvorenosti, i zasnovanosti na slikovito poraznim životnim primjerima, nije teško ni čitati ni razumijevati je. Nešto zahtjevnije je, do-čitati naslov Kukićeve knjige. Koji bez ikakve autorske nakane te vrste, interpretiran u ogledalu predizbornog trenutka, naslov i knjiga otkrivaju svoju hermeneutičku dvoznačnost, koja porađa sljedeće pitanje: Ko to, inače (skoro tri decenije), a ko sada, u ovom predizbornom času, tražeći sebi spasa, vrišteći zove upomoć?

Da to čine poniženi i izvarani građani, jasno je i logički neupitno.

Ali, da to svojom, fantazmatski neobuzdanom, zaglušujućom javnom  vriskom, čine i osiljeni, izborno uspaničeni b-h-s vladari, nije ništa manje očigledno.

Neki od njih to čine kuku-lelekanjem o izmjeni Izbornog zakona i tobožnjeg legitimnog predstavljanja; o opasnosti građanske države, itd. Drugi traženjem poništavanja izvještaja Komisije za Srebrenicu, halabukom o britanskim obavještajcima, miješanjem Zapada u izborni proces, itd.itd. Treći cvile udvaračko-ciničnim sloganom o tobožnjoj snazi naroda.

Kojeg i kakvog naroda?

Pogaženog, poniženog, obespravljenog i gladnog naroda.

Ukratko: sva ta predizborna cika, vriska i njiska, u par riječi glasi:

Upomoć!

Tonemo!

Davimo se!

O čemu se radi?

Govoreći jezikom realnosti u kojoj živimo, u pitanju je paradoks, znan samo u politici, da, etno-politički moćnici, traže od svojih nemoćnih žrtava, građana, da spasavajući ih, ostave i dalje na vlasti, svoje trodecenijske tlačitelje. Kako bi bestidno nastavili da ih, i dalje, nekažnjeno tlače, pljačkaju, ponižavaju i dave. Jer, očito, b-h-s vladari, konačno shvaćaju da ih gladni i izvarani građani, kao glađu, bijedom i poniženjima probuđeni etno-davljenici, povlače za sobom u ponor izbornog poraza.

Ovo je knjiga o njima.

O b-h-s daviteljima.

O zlim gospodarima i neznalicama

Čast izuzecima.

Rijetkim izuzecima.

Ali, ovom zemljom drma osiljena troetnička b-h-s struktura.

Bez znanja i ličnog dostojanstva.

Gomila konformista bez svoga ja.

Bez vrline, morala i empatije.

A bez svega toga, nema života.

Ni prava, ni pravde, ni države.

Ni mira u državi.

Kako je to moguće?

U aksiološkoj ravni tradicionalne, iskustveno-životne kineske filozofije, iznjedrena je, jedna, nezaobilazno važna, ovdašnjim etno-vlastodršcima nepoznata politička kategorija. Kategorija  „Velikog znanja“. Znanja, bez koga nema uspješne vlasti ni uspješnog upravljanja državom.

Ta kategorija nas uči da oni koji žele da pokažu svijetu svoju vrlinu, moraju najprije da srede vlastitu državu. Prije toga treba da srede vlastite porodice. A prije porodice da kultivišu svoje Ja.

A da bi kultivisali svoje Ja, moraju da koriguju vlastite umove. To nije moguće bez iskrene misli. A da bi imali iskrenu misao, moraju proširiti svoje znanje. Tom poširenom znanju mora da prethodi ispitivanje stvari. Jer tek pošto su ispitane stvari, proširilo se njihovo znanje. Samo s proširenim znanjem njihova misao postaje iskrena. Iskrena misao ispravlja njihov zaošijani um.

Ispravljanjem uma kultiviše se njihovo Ja.

Sa kultivisanim Ja, njihove porodice postaju sređene. Samo iz sređene porodice moguće je ispravno vladati državom. A samo ispravno vladanje, svojim državama, vodi unutrašnjem i svjetskom miru.

A upravo svega toga ovdje nema.

Za podsjećanje, evo samo primjera.

U pitanju je ona čuvena izjava nesređenog uma iz jedne nesređene, agresorske države devedesetih: „Ako treba zaratićemo sa celim svetom“.

I zaraćeno je.

A rat ne prestaje ni danas.

Istina, vodi se nekim drugim sredstvima.

Pojedini likovi i etno-vođe iz Kukićeve knjige, na tragu sopstvene nesređenosti gornje vrste; u svojoj etno-zaošijanosti; tobožnjoj posebnosti, i samoveličanju na račun drugih, još uvijek, s crne liste, prkose cijelom svijetu. Čine to drsko, svađalački nadmeno. A drugi, sve to isto, samo na drugi način: licemjerno, sofisticirano, teatarski uglađeno. Tipično za Male ljude. I njihove egoističke, ekspanzionističke, anticivilizacijske etno-ideologije.

Psihološki govoreći: samo Mali ljudi Imaju snažnu potrebu da izmišljaju i prenaglašavaju razlike. Dižući pri tom, sebe i svoje, iznad svih drugih.

Veliki čovjek je nešto sasvim drugo.

Sređenog ja, trezvenog uma, pun znanja i vrlina, Veliki čovjek, sposoban je da bude jedno sa svim: Sa nebom, zemljom ljudima i stvarima. Jer, tu jednost, i to zajedništvo svega, traže njegova čovjekoljubivost i otvorenost sređenog uma.

Ova knjiga pisanja je sa stanovišta principa te otvorenosti, a protiv egoističke samovolje i autistične samodovoljnosti. Tačnije, protiv etno-egoizma, koji pod maskom etno-kolektivističke brige, odnosno pod izgovorom tzv. „vitalnog nacionalnog interesa“, realizuje, zapravo, samo jedno: nezajažljivu pohlepu etno-vladajućih struktura i njihovih odnarođenih vođa i vođstava.

Čini se to krajnje bezočno: po cijenu mira i ponovnih ratnih sukoba.

Sukoba u kojima, neki od etno-vlastodržaca, traže za sebe jedini izlaz i spas.

Tačnije, jedinu priliku daljnjeg ostanka i opstanka na nestabilnoj političkoj sceni.

Uprkos porazno pogubnim privrednim, ekonomskim i moralnim rezultatima sopstvene vladavine. Vladavine egoizma, nepotizma, koristoljubivog kumstva i neznanja.

Otuda ta uzajamno orkestrirana hajka i etno-vriska.

To histerično vladalačko „upomoć“, kojim se, od etno-podanika, davljenika u blatu projektovanog siromaštva, gladi, bijede i egzistencijalne nevolje, traži ruka spasa. Ruka utopljenika.

Dakle, ruka onih koje ti isti, b-h-s vlastodšci (davitelji), potapaju svojom sofisticiranom, formalno ozakonjenom, egoističko-pljačkaškom vladavinom.

O tome se, logikom njenog predizbornog čitanja, u ovoj knjizi radi!

Sve se odvija na fonu pomraćenja nekritičkog vladalačkog uma. Koji, ni sebe, ni drugog, niti umije, niti hoće, niti zna – da razumije. Sve se zbiva u mraku vlastodržačkog  cinizma, neznanja i oholosti. A na tragu onog stava što ga izriče jedno od najvećih imena zapadne filozofije XX stoljeća:

Predstavimo sebi Zemlju unutar mračne neizmjernosti prostora u vaseljeni. U poređenju, ona je majušno zrnce pijeska, Do sljedećeg zrnceta njene veličine, proteže se kilometar i više praznine. Na površini tog majušnog zrnceta pijeska živi vrveća, zaglušena gomila, navodno razboritih životinja, koje su za trenutak iznašle saznavanje.

U nastavku te spoznajno otrježnjujuće slike, uvodeći u igru i vremensku dimenziju, mislilac prelazi na pitanje smisla ljudskog bivanja i življenja, u povijesnom bezvremju te kosmičke neizmjernosti:

I šta je, pita on, vremensko protezanje jednog života na putanji vremena koje iznosi milione godina? Jedva jedan micaj skazaljke za sekunde, jedan dah, dašak.

I ništa više.

Dakle, tu smo.

U tom prostornom beskraju i vremenskom hipu jednog daška, ovdašanje etno-oligarhije nisu našle ništa pametnije ni smislenije (da urade), do to, da – sistematskim varanjem, pljačkanjem i etno-zamajavanjem – potapaju vlastite etno-podanike. Gladne, besmislom izmrcvarene građane, od čijeg rada i na čijoj grbači, parazitski lagodno, drčno i neodgovorno žive.

Čine to već skoro tri decenije. Potpuno gluhi za njihov egzistencijalni krik i vapaj. Za opetujući, uzaludni i uporno ponavljani zov pomoći kojim se traži spas iz egzistencijalnog bezdana i beznađa. Otuda ovaj Kukićev, životnom stvarnošću iznuđeni, neizbježni i posljednji poziv u pomoć.

U ime građana i zajedno s njima.

A kuknjave etno-vlastodržaca što se tiče, građane valja podsjetiti na onaj Ničeov imperativ: Topite one koji se već dave.

Dakle, ne pružajte im ruku spasa (čitaj: birački glas) koji nezasluženo i tako bestidno  traže.

Promotivno slovo o knjizi Slave Kukića: POSLJEDNJI POZIV U POMOĆ, ANUBiH, 19.09.2018.