Zašto Hrvatska dovodi u pitanje svoj međunarodni ugled zbog interesa Dragana Čovića

Piše: Amir Sužanj

Diplomatska inicijativa, koju je politički vrh Hrvatske poduzeo s ciljem, kako se to službeno kaže, zaštite pozicije hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i borbe za njegovu jednakopravnost, ozbiljno je uzdrmala međunarodni ugled Hrvatske, kažu u diplomatskim krugovima u Sarajevu, koji, dakako, dobro znaju puls evropskih institucija. Diplomatski presing u Evropskom parlamentu, koji je eskalirao kad je postalo jasno da Dragan Čović gubi trku za poziciju člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine (što će reći – i prije saopštavanja službenih izbornih rezultata) doživio je značajan neuspjeh jer nijedna odluka evropskih institucija nije krenula u smjeru koji su željeli nametnuti hrvatski europarlamentarci. Međutim, posljednji istup Željane Zovko pred Evropskim  parlamentom, zabrinuo je, kažu bolje upućeni, i krugove u samom Saboru Hrvatske. Tvrdnja Željane Zovko da je turski predsjednik Redžep Tayip Erdogan  instruirao Bošnjake da glasaju za Željka Komšića, i to ni manje ni više nego preko Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, izazvala je podsmijehe u diplomatskim krugovima, a brojne ugledne političke ličnosti u Hrvatskoj uvjerila da je  nešto u toj inicijativi u ozbiljnom raskoraku sa elemetarnom logikom.

Izaći pred evropske institucije dovodeći Tursku i Erdogana u kontekst izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH može samo neko ko nema gabarite da iskorači iz miljea lokalnih politikantskih smicalica, tvrdi se u diplomatskim krugovima u Sarajevu. Ubacivanje Erdogana u raspravu oko poraza Dragana Čovića, i to pred jednom od najvažnijih evropskih institucija, predstavlja prizeman i krajnje neozbiljan pokušaj igranja na kartu islamofobije i straha od, kako se to iz nekih hrvatskih političkih krugova mjesecima pokušava nametnuti, islamskog radikalizma u Bosni i Hercegovini. Željana Zovko je očigledno izgubila iz vida kako zapadne vlade imaju svoje diplomatske predstavnike u Bosni i Hercegovini i kako nemaju nikakve potrebe da se o situaciji obavještavaju iz izvora zvaničnog Zagreba. Posebno je besmisleno izbor Željka Komšića prikazivati kao neki izraz jačanja islamističkih tendencija u Bosni i Hercegovini, pa su takvi stavovi u evropskim političkim krugovima doista dočekani s podsmijehom.

Ozbiljne političke snage u Hrvatskoj imaju razloga da budu zabrinute stalnim trendom urušavanja ugleda Hrvatske u međunarodnim krugovima, ali i da se zapitaju – zašto Hrvatska krčmi svoj dignitet za račun Dragana Čovića, pokušavajući nametnuti argumente, koje je vrlo lako srušiti prostom matematikom? Poraz Dragana Čovića na izborima za člana Predsjedništva BiH ne može biti izraz obespravljenosti Hrvata u Bosni i Hercegovini zbog jednostavnog razloga, koji opet dokazuju proste brojke – Čović nije izgubio zato što su Bošnjaci glasali za Komšića, nego zato što HRVATI NISU glasali za Čovića. To je nedavno, usred Sabora Hrvatske, neoborivo argumentovala Vesna Pusić, otvarajući oči hrvatskoj javnosti o pravim razlozima Čovićevog poraza.

Još jedan vrlo bitan argument ne ide u prilog kreatorima te klimave diplomatske kampanje. Hrvati u Bosni i Hercegovini, kao uvjerljivo najmalobrojniji narod, imaju trećinu vlasti i pozicija u institucijama, a sve te pozicije suvereno drži samo jedan politički centar, onaj okupljen oko vrha HDZ-a BiH. Ta politička snaga već godinama  kontroliše i budžete i novčane tokove na državnom i federalnom nivou. Njihovu političku platformu o neophodnosti da se osigura jednakopravnost u Bosni i Hercegovini ruše oni sami – u kantonima sa hrvatskom većinom, gdje je HDZ gospodar svih političkih tokova, u korijenu su sasječene sve višegodišnje inicitive da Srbi dobiju konstitutivnost. I površan pogled na statističke podatke pokazuje potpunu obespravljenost Srba u tim dijelovima Bosne i Hercegovine, uprkos izrazito dobrim odnosima Čovića i Milorada Dodika. Pored toga, prijedlog izmjena izbornog zakona, kojima bi, kako kaže lider HDZ-a BiH, bilo osigurano legitimno predstavljanje Hrvata, i u kredibilnim diplomatskim krugovima tumači se kao puko nastojanje zaokruživanja etničkih teritorija, čijom bi implementacijom bile obespravljene dvije kategorije stanovništva – s jedne strane pripadnici drugih naroda na tim prostorima, a s druge strane i pripadnici hrvatskog naroda, koji žive u drugim područjima Bosne i Hercegovine i koji bi takvim izmjenama izbornog zakona ostali bez elementarnog prava da imaju svoje predstavnike u institucijama.

Evidentan diplomatski neuspjeh zvaničnih krugova Hrvatske da nametnu pitanje jednakopravnosti bosanskohercegovačkih Hrvata na ovaj način, već je prouzrokovao brojna pitanja u Zagrebu: jesu li predsjednica i premijer pravilno izmjerili hoće li za takvu diplomatsku inicijativu  imati potrebnu podršku u najuticajnijim članicama Evropske Unije i u institucijama u Strazburu i Briselu? Dosadašnje odluke i zaključci u tim institucijama o ovom pitanju pokazuju da nisu. Jesu li izmjerili rizike takvog vrlo osjetljivog nastupa? Pisanje medija u najjačim evropskim zemljama, u prvom redu u Njemačkoj, pokazuje da je i tu napravljen promašaj i da se Hrvatska opasno poigrala svojim ugledom u evropskim krugovima. Jesu li za realizaciju te ideje izabrani adekvatni ljudi, u prvom redu predstavnici Hrvatske u Evropskom parlamentu? Posljednji istup Željane Zovko, u kojem je akter izbora u BiH postao čak i Erdogan, očit su znak da je politički vrh Hrvatske krenuo u jednu rizičnu diplomatsku operaciju stavljajući je u ruke diplomatski iznimno ograničenih, krajnje limitiranih osoba.

Hrvatska je previše ozbiljna zemlja da bi se kockala sa takvim diplomatskim rizicima i već su vidljivi nagovještaji da će se na najvišim nivoim u toj zemlji otvoriti rasprava o jednom iznimno osjetljivom pitanju – ko je odgovoran što je Hrvatska krenula u rušenje svog međunarodnog ugleda, pa čak i tradicionalno dobrih veza sa nekim od najuticajnijih evropskih zemalja, zarad interesa Dragana Čovića? Tek kad to pitanje razriješi sam sa sobom, politički vrh Hrvatske stvoriće sebi kredibilnu poziciju da istinski učestvuje u rješavanju pitanja za koje moraju biti zainteresovani i Bosna i Hercegovina i Hrvatska  – za definisanje adekvatne ustavne pozicije Hrvata u Bosni i Hercegovini, i to prije nego što sve izraženiji demografski sunovrat, posebno među bosanskohercegovačkim Hrvatima, potpuno obesmisli priču o njegovoj konstitutivnosti. Vrijeme sigurno nije naklonjeno krugovima koji žele osigurati istinsku jednakopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i političkim krugovima u Hrvatskoj moralo bi biti jasno da se taj posao više ne  može ostavljati u rukama političkih mešetara čiji su krajnji dometi dnevnopolitičke trgovine i uskostranački interesi. 

ABOUT THE AUTHOR

Amir Sužanj je dugogodišnji novinar i urednik BH Radija 1.