Dobro da gore ne može

Piše: Edin Urjan Kukavica

Šta još treba da se dogodi pa da se vidi da iza navodnog zalaganja za poštivanje Ustava Bosne i Hercegovine, prava na legitimnost zastupanja, insistiranja na jednakopravnosti Hrvata u BiH, traženja tv-kanala na hrvatskom jeziku, dočeka i slavljenja osuđenih ratnih zločinaca, zahtjeva za izmjene Izbornog zakona... i prisustva proslavnjanju dana najave agresije, rata, serijskih silovanja, masovnih zločina i genocida u Bosni i Hercegovini... ne stoji ništa osim najobičnije, najjeftinije i najneukusnije kvazišovinističke farse koja, kao šmirantska predstava, čak ni kriterij potpunog šovinizma ne može zadovoljiti nego potrebuje prefix „kvazi“?

U konkretnom slučaju, gori od lika i djela DČ samo su oni debljeg obraza od njegovog, neosjetljivijeg stomaka od njegovog, novčanika vezanih za njegov, empatijski, ljudski insuficijentnih ljudskih bića... koji stoje oko njega, podržavaju ga, dijele njegov „nacionalni“ osjećaj i ponos, pomažu mu u ostvarenju njegovoga cilja i još uvijek su članovi organizacije čije je učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu dokazano na svim relevantnim međunarodnim pravnim i pravosudnim instancama. Ne mogu da dokučim nijedan zdravorazumski opravdan razlog za podržavanje potpuno neprihvatljivog – da ne kažem, gnjusnog – ponašanja osim... Džaba, ne mogu da nađem nikakvo opravdanje. Razvaljivanje Bosne i Hercegovine čak i po dejtonskim šavovima može služiti i služi samo kao sudnji čin i jedini „izlaz“ za one koji su i nju (Bosnu i Hercegovinu) i nas koji još uvijek živimo u njoj, sebino, nemilosrdno, bezočno i krajnje bezosjećajno opljačkali i nemaju namjeru prestati i nju i nas prestati pljačkati. Kakva briga za narodna i nacionalna prava, ravnopravnosti jednakopravnost, legalitet i legitimitet... nemojmo biti baš toliko glupi.

Gori od prethodno spomenutih su samo oni koji u ovom ljudskom biću i njegovim suradnicima, članovima njegove organizacije i udruženja građana, vide partnera, nekoga bez koga se ne može, priliku za formiranje skupštinskih većina i ponovno osvajanje vlasti. Zar je moguće da bilo ko – čak i oni sa 10 dkg slame umjesto mozga u glavi – ne nalaze drugo rješenje za svoje i „probleme“ DČ i njegovih poslovnih subjekata – nego da ih slavodobitno osmijehnut najavi kao dio nove parlamentarne većine?!

Sve u svemu, političke mise zadušnice i opela koja se Bosni i Hercegovini temeljem suludih, mizantropskij, licemjernih, besmislenih, drskih, nepravednih... dejtonskih rješenja za rat u Bosni i Hercegovini prevaziđenih i obesmišljenih čak i prije, a pogotovo poslije prvih izbora u ovoj zemlji, a koja već četvrt stoljeća svake dvije godine donose i nanose samo štetu svoju najgoru, najpogubniju, najstrašniju manifestaciju imaju u činjenici koja pogađa svakog građanina ove zemlje i najveći je i najvažniji je razlog zbog kojeg ljudi skupljaju pare za hodočašće na Zapad: beznađe.

Najstrašnije od svega je da 2018. godine, 27 godina poslije ili kasnije, još uvijek svježe zvuče riječi BP izrečene na anamonoj skupštini o građanskoj Bosni i Hercegovini, zemlji jednakopravnih i ravnopravnih građana kao o zemlji u kojoj žive „zeleni“ i u kojoj bi – da je doista građanska – „svijetlozeleni uvijek imali više prava od tamnozelenih“. Čuli smo ih i iz usta DČ u protekloj godini nekoliko puta, a potom i papagajski klonirano i iz usta nekih od njegovih najbližih suradnika, paradoksalno najviših dužnosnika i najplaćenijih funkcionera države protiv koje se revnosno bore.

Gore od svega gorenavedenog je činjenica koja naprosto bode oči je da ova zemlja ne samo da nema sistem kojim bi se zaštitila nego, nema nikoga zainteresiranog da taj sistem prije svih njegov pravosudni domen i dimenziju uspostavi i omogući joj da se brani! No, ni to možda nije najgore. Gore od toga je pitanje koje doslovno ledi krv u žilama: u zemlji u kojoj su ubistva takva svakodnevica da se – dovoljno morbidno napose – ljudi ubijaju i greškom(!), u kojoj se ne nalaze a kamoli sude ubice, u kojoj roditelji umjesto sudova traže pravo i pravdu za svoju ubijenu djecu, u kojoj pravdu dijele nepravedni, djecu odgajaju neodgojeni, obrazuju ih neobrazovani, vakciniraju medicinske sestre sa kupljenim diplomama... u kojoj o vjeri govore nevjerni, upućuju zalutali... kome se obratiti za učinjenu i nanesenu nepravdu, bol, gubitak, tugu, uvredu, povredu... prava na običan, a kamoli dostojanstven život?