U Bosni i Hercegovini hitno potrebna nova pozitivna identifikacija

Piše: Edin Urjan Kukavica

Politički sistem, društveno uređenje i političke logike u Bosni i Hercegovini nisu postavljeni na temeljnom načelu da je građanin vlasnik i nosilac osnovnog političkog i državotvornog suvereniteta i integriteta nego na načelu konstitutivnih naroda i zastupajućih stranaka kao zaštitnika etnonacionalnih interesa koje su se u međuvremenu premetnule u vlasnike vlasti, zloupotrebitelje svih mogućih instrumenata zaštite etnonacionalnih u ime zaštite vlastitih materijalnih interesa – sve to osvajanjem, prisvajanjem i zadržavanjem samo i isključivo vlasti – u osnovi su pogrešni i kao takvi, mogu rezultirati samo pogrešnim politikama i rezultatima tih politika. Drugim riječima, politička praksa i tehnologija vlasti koje se temelje na načelu da je čovjekova osnovna odrednica i suštinski kvalitet to da se najprije deklarira Bošnjakom, Srbinom, Hrvatom ili Ostalim te, pripadnošću stranki (zaštitnici nacionalnih interesa), a ne osobinom, vrlinom, strukom i znanjem, nije mogla uroditi nikakvim boljim rezultatom od glamazanja i glavinjanja po mulju novog jednoumlja, stranačke odanosti, podobnosti, glumatanja, šmiranterije i posvemašnjeg licemjerja...
   S druge strane, ta praksa vodila je – ili se pak, temeljila – na još jednom pogubnijem načelu: izvođenju čovjeka iz njegove osnovne identifikacijske matrice: da je prije i poslije svega, čovjek! Izvođenje iz te stvorenjske odrednice omogućilo je svakom pojedinom osviještenom pripadniku etnije da se uklopi u obuhvatniji kontekst kolektivne pripadnosti i pritom potpuno zanemari vlastiti individualitet, potrebu da razmišlja i djeluje temeljem vlastite savjesti i etičkih i moralnih načela odnosno, drugim riječima omogućilo mu je da anihilira vlastitu ljudskost i pretpostavi je kolektivnom... nečemu!
   Dosljedno, posljedično osiguralo mu je neku vrstu minimalnog, a optimalnog alibija da u ime i zaklonjen iza kolektiviteta čini nečovječne stvari, prije svih (uspostavlja) nepravdu i nemoral i etablira ih kao mainstream pravde i morala... da mrzi druge a pritom nužno ne voli ni svoje (koji se ne podudaraju sa njegovim nazorima). Odatle, cijenim, iz te pseudopsihologije, pseudofilozofije i pseudopolitike i egzistencijalna skrb samo za pripadnike i simpatizere stranke (oni su naši), u velikoj mjeri i potpuno odsustvo bilo kakve akcije protiv iseljavanja stanovnika BiH (oni nisu naši), kolektivne empatije prema migrantima (oni, ne samo da nisu naši nego taj globalni problem treba i tretira se kao sigurnosni, a ne humanitarni, socijalni i zdravstveni)... Nadalje, odatle makar jednim dijelom, iz nedostatka osjećaja prema drugom i drugačijem, tretiranja svih ostalih kao neprijatelja – mada to zahtijeva stručniji tretman i ozbiljniju analizu – i porast vrlo brutalnog nasilja ne samo na globalnoj nego i na lokalnoj razini, od brutalnih egzekucija (u ime vjere i Boga) do maloljetničkog i vršnjačkog nasilja koje skrbi sve elemente stanja svijesti i uma koji izbjegavaju definiranju postojećim pojmovnicima pa i dijagnostičkim priručnicima.
   Najgore od svega je što na udar materijalizma, hedonizma, konformizma. konzumerizma, konfekcijskog nacionalizma... kao civilizacijskih, kulturoloških i religijskih problema i izazova nisu ostali imuni ni nosioci i skrbnici etičkih načela i moralnih primjera vjerski službenici. Ne prepoznajući aktualne trendove kao izazove i iskušenje nego, naprotiv kao priliku za brzo nadoknađivanje propuštenog, ostvarivanje višeg socijalnog statusa i ostvarivanje materijalne sigurnosti vrlo brzo su se – prebrzo i neoprezno – prilagodili situaciji te je čak, nadgradili ne samo zanemarujući jednu od osnovnih funkcija vjerskih lica kao korektiva vladara i vlasti nego stavljajući osobne i sve raspoložive kapacitete čak i vjeru u funkciju ostvarenja političkih ciljeva stranaka čiji se etnonacionalni sastav podudarao sa identifikacijskim obrascem: Bošnjaci – SDA – muslimani, Srbi – SDS (SNSD) – pravoslavci i Hrvati – HDZ – katolici... gdje dolazi do susreta politike i svakodnevice odnosno, njenog sveobuhvatnog stiska i diktata i gdje se sva priča o bilo čemu pozitivnom, plemenitom, vrlom završava.
   Sagledavanje i – nadati se – razumijevanje stanja i situacije u kojima vrline u njihovom najpozitivnijem obličju temeljnih ljudskih vrijednosti ne mogu doći do izražaja ili se, u najgorem slučaju, smatraju reliktima, arhaizmima, prevaziđenostima bezuvjetno ukazuje na činjenicu da je Bosni i Hercegovini i Bosancima i Hercegovcima hitno potrebna nova pozitivna identifikacija.