Medalje za pokretače otpora: Ko je zaslužio privilegije

Piše: Sead Omeragić

Medalje za pokretanje otpora traži oko 900 boraca iz Armije RBiH i nepoznat broj iz HVO-a. Pokretači bi uz medalju dobili povlaštene penzije u iznosu od oko 300 KM.
   Onih 1.600 boračkih udruženja, na osnovu čega su se udružili? Jesu li to, što bi rekli, udruženja proistekla iz rata? Jesu li to bile neke prvobitne jedinice pa danas ne znamo ko se borio s puškom a ko sa svojim strahom u podrumu? Da smo imali po trojicu iz tih udruženja na početku rata, to bi značilo pet hiljada boraca, pet brigada. Dvadesetak bataljona. Izdvajati neke ljude, bar sada, izgleda mučno. Po dostupnim podacima među ovim organizatorima gotovo i nema poginulih boraca Armije RBiH. Koliko je pokretača otpora poginulo ako ih 900 traži nove privilegije? Valjda bi porodice poginulih pokretača otpora trebale dobijati tih 300 KM penzije?
   Zar ne bi trebalo prvo napraviti reviziju boračkih spiskova i odstraniti ljude koji nisu bili u rovovima, pa čak ni u državi BiH u toku rata? Zar uoči izbora to nije bio ključni problem? Zar ne bi prvo trebalo srediti taj haos pa tek onda govoriti o pionirima otpora?
   Historijske činjenice govore da su puno bolje bili organizirani oni koji su civilno stanovništvo nesmetano klali i ubijali po Bosni i Hercegovini, od ovih koji su se organizovali da im se odupru.
   Zaboravili smo da smo narod koji je najviše stradao u prvih mjesec-dva rata. Ako nas je branilo 900 pokretača otpora dobro smo ikako opstali. Da li smo stvarno bili organizovani ili smo narod koji se teško budi. Kao u onom objašnjenju arhetipskog kod Bošnjaka: Pametni su oni ali im pamet sporo dolazi. Dvadeset sedam godina nakon početka rata država počinje da se bavi pokretačima otpora. Pravda je spora ali je pamet kod Bošnjaka još sporija.
Nije li to naknadna pamet?
   Imamo 1742 dobitnika Zlatnog ljiljana. Uglavnom se radi o poginulim borcima Armije RBiH. Imamo 900 pokretača otpora i uglavnom se radi o živim ljudima.
   Recimo, opsada Sarajeva je pravljena više od godinu dana, a za haubice uperene u grad saznalo se dva mjeseca prije nego što je rušenje grada počelo. U međuvremenu ispražnjeni su svi magacini sa oružjem, koje je odvučeno izvan grada. Saznanje o obruču došlo je od par novinara, a ne od pokretača otpora. Novinari su uostalom znali u 1991, godini za dogovore Tuđmana i Miloševića, ali je mladost išla u jedinice HVO jer su oni „davali pušku“. Kasnije će ih Hrvati iz HVO-a zarobljavati u rovovima i odvoditi u logore gdje su ih likvidirali ili izgladnjivali do smrti. Ta zarobljavanja u rovovima od njihovih saboraca, čak je i Tribunal u Hagu označio kao jedan od najgorih dokaza za potvrdu Udruženog zločinačkog poduhvata.
   Kad je ko od silnih boračkih udruženja podigao glas na ove strašne nepravde prema njihovim komandantima, protiv kojih se vode uglavnom sudski procesi sa neodrživim optužnicama. Zamislite da u jednoj sedmici ili čak u jednom danu u medije dospije 1.600 reagiranja iz tih udruženja. Da dođe 1.600 reakcija na bilo kakvu nepravdu prema boračkoj populaciji.
   Historija je da je pravo organiziranje patriota ove zemlje počelo sa prvim granatama i napadima na sela i gradove. Oni koji su bili u ovom paklu znaju kako su se preko noći organizirale jedinice. Kako se za samo desetak dana tog aprila postrojilo 27 brigada, uglavnom golorukih mladića, ali spremnih borbu do smrti. Kako su se preko noći reorganizovale i popunile službe MUP-a RBiH, a jedinice policije stavile u odbranu. Kako su se preko noći iskopali rovovi, kako su trojica bila uz jednog naoružanog, ako pogine da ga zamijene. Kako je odmah počela u tri smjene raditi namjenska industrija i tamo gdje je nikada nije bilo. Kako su se ni mjesec dana nakon početka agresije pojavile ručno napravljene puške, pištolji, trombloni, bombe... Kako su za desetak dana stvarane bolnice sa ratnim hirurgijama na slobodnim teritorijama. Kako su se u Tuzli, Zenici, Bihaću, Sarajevu preko noći popisale i centralizovale apoteke na slobodnoj teritoriji odakle se slao medicinski materijal i lijekovi. Kako se desetine hiljada izbjeglih iz sela i gradova smještalo u kuće uz danas nezamislivo gostoprimstvo. Po dvaesetak porodica zbijalo se u jednu kuću nakon bježanja od noža, a domaćin je dijelio sve što je imao na jednake dijelove. Kako je za samo mjesec dana stvoren prvi bedem odbrane pred četvrtom vojnom silom u Evropi. To je ustvari najveća priča prošloga rata. I nije je moglo ispisati 900 ljudi.