Mnogi i danas u Zapadnoj Hercegovini vole Velež, samo ne smiju javno reći

Enes Vukotić, jedan od simbola mostarskog Veleža, čovjek koji je više od trideset godina proveo radeći u klubu kao sekretar, u razgovoru za agenciju Patria govorio je o tome kako je Velež napustio stadion Pod Bijelim brijegom, kako je preživio ratni period, šta je Velež predstavljao u prošlosti...

Vukotić je jedan od živih svjedoka Veležovog progona sa stadiona Pod Bijelim brijegom na kojem danas igra Zrinjski. On je za Patriju opisao šta se sve dešavalo prije 25 godina.

- Dobili smo pismeni nalog da napustimo stadion za potrebe odbrane Mostara od HVO-a. Dobili smo prostorije na Aveniji i tu smo vrlo kratko bili, da bismo ponovo dobili nalog da i iz tih prostorija selimo, opet za potrebe odbrane Mostara. Nas nekoliko iz Uprave smo se nalazili u stanu Nenada Bijedića (tadašnjeg direktora). Već tada su svi Srbi napustili Mostar a muslimani su u počeli odlaziti u Hrvatsku i Sloveniju. Praktično, tada je Velež prestao funkconisati i formirao se ponovo 1994. Dobili smo neke neuslovne prostorije u Starom gradu i stadion u Sjevernom logoru koji je koristila vojska. Stadion bez propisnih dimenzija i nas nekoliko je širilo teren, izmještali stative posebno pred Kup utakmicu sa Sarajevom koje je bilo na turneji po nekim arapskim zemljama. Sjećam se da je trener bio Mirsad Fazlagić a naš Velež došao na utakmicu u vojničkoj odjeći i pregazi Sarajevo sa 6:1.  Nikad neću zaboraviti suze u očima Zejnila Zeke Selimotića. Uskoro se u Logoru otvori i džamija, i kao nije red da stadion bude pored vjerskog objekta, pa smo dobili fabrički stadion firme "Đuro Salaj" i onda opet sređuj i taj stadion... Udaljenost od Mostara je oko deset kilometara i treba se prebaciti iz Mostara, zato je posjeta daleko manja nego što bi bila recimo u Sjevernom logoru ili bliže Mostaru.  

Vukotić se prisjeća da je prije rata skoro cijela Hercegovina navijala za Velež, uključujući i Dragana Čovića, a danas mnogi od njih uživaju u njegovom propadanju.

- Istina je da je dosta ljudi iz Zapadne i Istočne Hercegovine navijalo za Velež. Prije rata, svakog 7. februara Velež bi gostovao u Lištici povodom Dana oslobođenja Lištice i odigrao prijateljsku utakmicu s Mladosti (današnji Široki Brijeg) i poslije zajednički ručak u hotelu Park. Utakmica je uvijek bila korektna kao i navijači. Ja sam radio u Lištici više od šest godina i znam raspoloženje ljudi vezano za Velež. Poslije rata u nekoliko navrata Velež bi skoknuo do Međugorja da odigra prijateljsku utakmicu s nekim klubom koji se tu pripremao i ja bih često sjeo s mještanima i razgovarali bi o predratnom periodu i fudbalu. Mnogi od tih ljudi bi mi priznali da su navijali za Velež a neki kažu da i danas simpatišu naš klub ali takva su vremena da skoro to ne smiju javno iskazati. Istina je da je Velež po formiranju 1994. bio praktično muslimanski klub jer je samo jedan igrač bio Hrvat, Knezović, baš moj komšija iz Donje Mahale. Poslije nekoliko godina Velež je počeo dovoditi igrače van Mostara i BiH, uglavnom Srbe, a istina je da Hrvati nisu smjeli igrati za Velež bojeći se za svoju sigurnost.  

Vukotić je za Patriju opisao kako je izgledao Veležov povratak u grad Mostar s posljednje utakmice u prvenstvu Jugoslavije, kada je već uveliko počinjao rat u našoj zemlji.

- Interesantno je kako se Velež vratio u Mostar poslije zadnje odigrane utakmice u Subotici pred početak rata. Velež je za daleka putovanja koristio vojne avione. Tako se želio vratiti iz Subotice a odgovor vojne komande u Beogradu je bio; "Jeste li normalni, samo što nije zapucalo u Mostaru“. Kažu da su Crvena zvezda i Rad vrlo korektno ponudili da Velež bude njihov gost dok se situacija ne smiri. Igrači su ipak htjeli u Mostar i avionom su se prebacili do Titograda. Budućnost je osigurala autobus od Titograda do Nevesinja, dalje nisu smjeli. Iz Mostara krenemo direktor Dragan Okuka, jedan taksista, neki momak i ja putovali smo tih četrdesetak kilometara dobrih dva sata, punktovi na svakom kilometru, razne vojske. U Nevesinju su ostali svi Srbi (po meni razumljivo) a s klubom je doputovao i Jadranko Prlić, koji je bio službeno u Srbiji. Vratili smo se bez problema u Mostar.  

Nekada je cijela Hercegovina, koja je imala velike privredne gigante, ulagala u Velež. Danas se to svelo isključivo na nekoliko entuzijasta i navijače. Vukotić je govorio i o izostanku podrške bošnjačkih vlasti u Mostaru.

- Što se tiče načina finansiranja jasno je da je dio Mostara, tzv. Zapadni dio, privredno puno jači i normalno finansijska pomoć je daleko veća Zrinjskom nego Veležu. Mislim da HDZ dobro pomaže taj klub za razliku od SDA koja je poslije rata davala samo "mrvice" Veležu, pretpostavljam zbog petokrake na grbu. Gašenjem Veleža i sredstva koje uplaćuje Sportski savez grada Mostara bila bi usmjerena samo jednom klubu Zrinjskom i eto razloga da se ugasi Velež. Prije rata privreda Mostara je bila izuzetno jaka, firme su finansirale Velež kroz reklame, sponzorstva, kupovinom ulaznica, i najznačajniji prihod je bio od Samoupravnog sporazuma po kojem su mnoge firme po završnom računu izdvajale 0,3 % od ukupnog dohotka za Velež.

On je istakao da bi možda najbolje bilo izgraditi novi stadion, jer čak i kad bi neko dozvolio Veležu danas povratak Pod Bijeli brijeg, ko bi im mogao garantovati sigurnost.

- Po završetku rata stadion koji se nalazi opet u tzv. Zapadnom Mostaru je pripao Zrinjskom. Po meni bi bilo dobro da se napravi novi stadion na nekakvoj "neutralnoj" zoni da ga mogu svi klubovi na području grada koristiti. Taj stadion da se razumijemo nije nikad bio vlasništvo Veleža, pravljen je uglavnom radnim dobrovoljnim akcijama građana Mostara, bio je vlasništvo Grada, dat na upravljanje Komosu a Veležu na korištenje. Zato se zvao Gradski stadion. Možda bi neko i dozvolio igranje Veležu na tom stadionu ali ko bi garantovao sigurnost igrača i publike.

Vukotić je na kraju pohvalio rad aktuelne uprave i izrazio optimizam kada je u pitanju Veležova budućnost.

- Današnja Uprava razmišlja dugoročno, ulaže u objekte kako bi klub ima normalne uslove za rad, velika pažnja se posvećuje Omladinskoj školi, po tome je Velež bio prepoznatljiv i u Evropi. Igrali su domaći igrači koje je klub po sticanju prava za odlazak u inostranstvo s navršenih 28 godina prodavao i imao značajan prihod. Sad je vrijeme kad su primanja uprave, stručnog štaba i igrača redovna i to je velika stvar. Ako se ovako nastavi i ubuduće, mislim da nema razloga da ne bude, eto Veleža ponovo u Premijer ligu.