Tursićev odgovor Miloradu Dodiku: Neosnovanost 'srpske' politike secesionizma u Bosni i Hercegovini

Piše: dr. sci. Nermin Tursić

Danas se svjetski međudržavni poredak sastoji od 193 suverene države, dok je nakon Drugog svjetskog rata Povelju UN potpisalo "samo" 49 država (računajući Ukrajinsku Rusiju i Bjelorusiju koje su bile u sastavu SSSR-a, ali su imale internacionalni subjektivitet).

Ovaj podatak nam govori da je nastanak i nestanak država kontinuiran proces. Međutim, i pored toga, iskazane secesionističke politike nam govore da taj postupak nije okončan, nego da će i u budućnosti biti izražen. Posebno zbog činjenice da u ovom trenutku samo 10% suverenih država se sastoji od homogene etničke strukture, dok preostali dio čine države sa heterogenim oblikom stanovništva.

Kao osnovni pravni mehanizam u ostvarivanju prava na sticanje vlastite suverene države se koristilo pravo na samoopredjeljenje naroda. Takvi primjeri su našoj javnosti vrlo poznati, s obzirom da je bivša jugoslovenska federacija kao "zajednička" država nastala na tom principu i da se upravo na tom istom principu i razdružila.

Međutim, i nakon sticanja nezavisnosti bivših socijalističkih republika, prizivanje prava na samoopredjeljenje i secesiju je itekako aktivno u dnevnopolitičkom vokabularu. Posebno je izraženo u Bosni i Hercegovini, i to, od političkih elita iz entiteta "rs", na čelu sa Miloradom Dodikom.

Isti je nedavno izjavio da neće poštovati odluke Ustavnog suda BiH koji je entitetima zabranio raspolaganje državnom imovinom sve dok se status imovine ne uredi zakonom, te ukoliko visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Shmidt svojom odlukom riješi pitanje državne imovine, tu noć će proglasiti secesiju “rs-a”.

Takav stav nije iznenađujući obzirom da kontinuirano zagovara politiku secesionizma i razgradnju države Bosne i Hercegovine. Sa političkim partnerima vrši stalne političke blokade državnih institucija i time nastoji obesnažiti unutrašnji suverenitet, dok tendenciju urušavanja vanjskog suvereniteta pokazuje u promidžbi i predstavljanju nepostojećeg međudržavnog subjektiviteta “rs”.

U svemu tome se ponaša vrlo istrajno i disciplinirano. Odredio je ciljeve i utvrdio prioritete svog djelovanja. S tim u vezi dopušta da ga nosi matica jednoličnih političkih odluka praćena stalnim verbalnim prijetnjama teritorijalnom integritetu i državnom suverenitetu Bosne i Hercegovine. Legalizaciju takvih postupaka vidi upravo u prizivanju prava na samoopredjeljenje, i to, na način da to pravo posmatra kao apsolutnu kategoriju ekvivalentnu pravu na secesiju.

Suštinsko pitanje

S tim u vezi se postavlja suštinsko pitanje: Koliko je secesionistička prijetnja stvarna sa aspekta ozakonjenog internacionalnog prava kao i sa aspekta postojećeg ustavnopravnog sistema Bosne i Hercegovine?

Naime, trenutno u internacionalnom ozakonjenom pravu postoji nekoliko ključnih pravnih izvora koji definiraju primjenu prava na samoopredjeljenje. I pored toga se vrlo često kao pravna kategorija zloupotrebljava u političke svrhe i instrumentalizaciji određenih etničkih grupa u sprovođenju velikodržavnih politika.

Ta zloupotreba se nastojala prevazići preciznim određenjem primjene ovog prava koja podrazumijeva izbjegavanje kontradikcije između korištenja prava na samoodređenje i zaštite teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta, uzimajući a priori zaštitu teritorijalnog integriteta kao prednost i pretpostavku trajnog mira i međudržavne stabilnosti.

Međutim, svojim pravnim djejstvom i praktičnim primjerima proizvela se dualna interpretacija prava na samoopredjeljenje, dijeleći je na unutrašnje i vanjsko pravo na samoopredjeljenje. Unutrašnje pravo na samoopredjeljenje predstavlja nastojanja jednog naroda da ostvari svoj politički ekonomski, socijalni i kulturni razvoj u okviru postojeće države, dok se vanjska dimezija prava na samoopredjeljenje shvata kao mogućnost sticanja vlastite nezavisnosti.

Kao takva se primjenjuje samo u najekstremnijim slučajevima i pod strogo definiranim okolnostima. Moguće ju je ostvariti samo u slučaju da država ne uspije da osigura ostvarenje unutrašnjeg prava samoopredjeljenja svojim građanima. Odnosno da posjeduje vlast koja ne predstavlja cjelokupan politički narod/narode ili da nije zasnovana na principu jednakosti.

Također, parametar primjene prava predstavlja i vlast koja vrši brutalne aktivnosti prema vlastitom stanovništvu, kao i nemogućnost zaštite vlastitog stanovništva, te korištenje pomenutog prava u slučaju postojanja tuđe/okupacione vlasti i sl. Ukoliko, pak, država poštuje principe samoopredjeljenja u svojim unutrašnjim aranžmanima, u tom slučaju ima supremativno pravo na zaštitu svog teritorijalnog integriteta zasnovanog na normama ozakonjenog internacionalnog prava. Odnosno, ukoliko jedan narod može smisleno ostvarivati svoje pravo unutar postojeće nacionalne države, u tom slučaju ne postoji pravni osnov niti specifične garancije koje omogućuju da se na secesionistički način dijelovi države jednostrano odvoje.

S druge strane, pravo na samoopredjeljenje potpada i pod kategoriju univerzalnog ljudskog prava, ali unutar međunarodne zajednice je preovladalo stanovište da narodi kao cjeline mogu biti subjekti prava na samoopredjeljenje, ali ne i dijelovi naroda koji su u procesu konstitucionalizacije nacionalnih država ostali izvan granica svojih "matičnih država".

Od svih nabrojanih pravnih elemenata koji definiraju primjenu prava na samoopredjeljenje, ne može se niti jedan prepoznati u zahtjevima vlasti “rs-a”. Naprotiv, Bosna i Hercegovina je kroz svoj ustavnopravni sistem u potpunosti omogućila aranžman primjene unutrašnjeg prava svojim narodima (ali nažalost ne i kategoriji građana, jer im je oduzet politički i pravni subjektivitet). Isti su Ustavom definirani kao konstituenti i kao takvi ne da su zastupljeni i participiraju u vlasti, nego im je obnašanje te iste vlasti ustavno zagarantirano.

Predmet politizacije

Osim toga, ne vrši se nikakav oblik nasilja niti represije od strane državne vlasti prema nekom od naroda, tako da je u potpunosti isključen pravni osnov za prizivanje vanjskog prava naroda na samoopredjeljenje i secesiju od strane političkih elita entiteta “rs”. Njihova argumentacija se bazira na pozivanju na ustavni status naroda, etničku većinu, homogen prostor življenja na jednom dijelu državnog teritorija, kao i stav da srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini nije izrazilo želju da postane dio suverene bosanskohercegovačke države.

Nabrojani elementi predstavljaju neargumentovane pravne, kao i bilo koje druge realne osnove za pozivanje prava na samoopredjeljenje i secesiju. Takve stavove je potvrdila i Badinterova komisija u slučaju raspada jugoslovenske federacije, kada je konstatirala da “pravo na samoopredjeljenje ne smije uključivati promjene postojećih granica u trenutku nezavisnosti (uti possidetis juris), osim kada se država dogovore drugačije”.

Dakle, primjenom načela o nepromjenjivosti granica subjekti suvereniteta postale su republike, a ne njihovi pojedinačni narodi. To eksplicitno znači da je nemoguće ostvarenje vanjskog prava na samoopredjeljenje bilo kog naroda u Bosni i Hercegovini, niti postoji bilo koji pravni osnov za sprovođenje secesionističke politike bilo kojeg entiteta ili druge administrativne jedinice sve dok postoje demokratske norme političkog funkcioniranja vlasti.

Kada je u pitanju domaća legislativa, Ustav Bosne i Hercegovine kao i njeni zakoni nisu regulirali pravo naroda na samoopredjeljenje, kao što nisu regulirali nikakve uslove korištenja prava na secesiju. Naprotiv, potpisnici Dejtonskog mirovnog sporazuma su u obavezi poštivanja teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine.

Shodno svemu navedenom, jasno je da je politika secesionizma vlasti “rs-a” pravno neosnovana, ali i politički veoma rizična. Nije utemeljena u ozakonjenom internacionalnom pravu, niti u pozitivnopravnim aktima države Bosne i Hercegovine. Samim time ne može biti prihvaćena kao legalna aktivnost.

Ipak, u slučaju unilateralnog proglašenja samostalnosti “rs-a” nikada neće doći do priznanja nezavisnog statusa tog entiteta od strane internacionalne zajednice. Osim što je takav pokušaj previše rizičan, i mogao bi proizvesti nesagledive posljedice za cijelu regiju, a prije svega za aktere takvih politika.

Zbog toga je za pretpostaviti da će i ostati samo predmetom politizacije i domenom dnevnopolitičkog vokabulara koji služi za skretanje fokusa interesovanja javnosti sa bitnih na nebitne stvari (politizacija), te proizvođenje straha kao forme za dodatnu “nacijsku” hegemoniju. Ipak, jedno je sigurno, na taj način se najlakše vlada.