Cormack: Mogu li slijepe osobe raditi na kodiranju?

 Ambasadorica Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Maureen Cormack objavila je novi blog kojeg novinska agencija Patria prenosi u cjelosti.

- Ja sam potpuno slijepa osoba i radim za Google, zapisujem promjene u algoritmu za rangiranje stranica.
Ovo je komentar koji je ostavio korisnik na stranici popularnog websitea Quora za pitanja i odgovore. Nažalost, mnogi ljudi ne znaju da slijepe osobe mogu raditi na kodiranju niti da mogu biti zaposlene u nekim od najboljih tehnoloških kompanija svijeta.  

Ne znači da ljudi koji imaju problema sa vidom imaju ikakvih problema sa analitičkim vještinama, modeliranjem sistema ili ispravljanjem grešaka; njihov problem sa vidom ne treba biti prepreka za uspjeh.  U suštini, sljepoća može podstaći kompjuterske programere da improvizuju i oslanjaju se na sopstvene snage, što su osobine koje se nagrađuju u kompanijama poput Googlea.

Može li danas dijete, koje je rođeno slijepo, postati programer svjetskog glasa u BiH? Voljela bih da se ljudi uvjere da se to može dogoditi.

Prije dvadeset pet godina, u julu mjesecu,  Sjedinjene Države su usvojile  opsežan zakon o građanskim pravima koji je prava osoba sa invaliditetom izjednačio sa pravima drugih grupa. Američki Zakon o osobama sa invaliditetom je, pored drugih stvari, utvrdio da je odbijanje poslodavca da zaposli osobu zbog njenog invaliditeta  nezakonito djelo. Također je nepropisno odvajanje djece zbog njihovog invaliditeta u javnim ustanovama, poput škola, kvalifikovao nezakonitim. Uz to, pozorišta, restorani, biblioteke, javni prevoz, škole i zgrade vlade po zakonu moraju biti pristupačni za sve.

Kao društvo, imamo stereotipna razmišljanja o ljudima sa invaliditetom koja moramo mijenjati.  Prvo se moramo pozabaviti našom definicijom invaliditeta.  Nije svaki invaliditet vidljiv.  Malom djetetu koje ima autizam treba pružiti istu količinu  njege i pažnje - i treba mu osigurati  ista osnovna prava  - kao veteranu povrijeđenom u ratnom sukobu. 

Đacima sa oštećenim sluhom mora se dati  šansa da steknu vrhunsko obrazovanje, baš kao što njihovi vršnjaci  ili osobe u invalidskim kolicima imaju pravo na isti prostor koji mi koristimo.  To su građani vaše ili moje zemlje, i ako im se da šansa, oni podjednako mogu doprinijeti njenom napredovanju. 
U Bosni i Hercegovini su zakoni koji štite prava osoba sa invaliditetom usvojeni, ali rijetko se primjenjuju i često nema dovoljno sredstava za njihovu primjenu.  Neki zakoni su neadekvatni ili nejasno definisani.  Stvarnost za roditelje i djecu sa invaliditetom  u cijeloj zemlji je takva da škole često odbijaju upisati djecu sa invaliditetom, pravdajući to nedostatkom nastavnika ili asistenata, ili fizičkim barijerama u smislu nedostatka pristupnih rampi.  Često je jedina opcija da  roditelj prati dijete na nastavu.

Sve se to često pravda nedostatkom sredstava, pa se postavlja pitanje: “Ko zastupa interese osoba sa invaliditetom u BiH i ko ih predstavlja?”  Strani donatori i lokalne NVO mogu pomoći, ali ne mogu zamijeniti obrazovni sistem koji mora biti osmišljen tako da omogući svakom djetetu jednake šanse kako bi realizovalo svoj puni potencijal.
Zbog toga su uniformna definicija invaliditeta, kao i uniformni kriteriji za sticanje statusa osobe s invaliditetom toliko važni u Bosni i Hercegovini.

Sada vlasti u različitim dijelovima zemlje, na različitim nivoima, rade na različitom definiranju invaliditeta, čime se štite prava jednih, a zanemaruju prava drugih. To se mora promijeniti.   

A uporedo s tim, moramo promijeniti način na koji postupamo prema osobama s invaliditetom. Sistem isključivanja i institucionalizacije koji danas dominira - u kojem su odrasli ljudi s invaliditetom diskriminirani, a njihova prava na zaposlenje ugrožena, u kojem su čak i djeca sa invaliditetom marginalizirana, poriče im se pravo na normalno obrazovanje i lišena su pomoći – mora se promijeniti. 

Posvećenost inkluziji podjednako je i znak liderstva i znak čovječnosti. Političari u Bosni i Hercegovini moraju brinuti o svim građanima, uključujući i one koji spadaju u najosjetljivije kategorije, a koji su trenutno često zapostavljeni. Ljudska cijena koja se plaća zbog toga je veoma konkretna, i zbog patnje onih koji su zapostavljeni i zbog neiskorištenog potencijala onih koji bi mogli biti lideri u raznim oblastima.

Ali, ne budimo malodušni. Svakog dana imate priliku da dajete podršku promjenama.  Davanje podrške je umjetnost istupanja u svoje ime i u ime drugih. Možete djelovati u cilju poboljšanja životnih uslova na brojnim frontovima, traženjem odgovornosti, odbijanjem manipulacije i propitivanjem sopstvenih stereotipa. Zahtijevajte da najosjetljivije grupe stanovništva imaju priliku da upravljaju vašim gradovima, imaju pristupa vladinim zgradama i dobiju usluge koje su im potrebne da bi živjeli i bili uspješni u BiH. 

Prošlog mjeseca je jedan mladić koji boluje od cerebralne paralize bio učesnik Avazovog maratona čime je dokazao da čovjek može sve, samo ako to zaista želi. Za mene lično inspiracija su dvije djevojke koje su nedavno učestvovale u našem programu YES (Kennedy Lugar Youth Exchange and Study (YES) program). Obje su djevojke, iako oštećenog vida, provele godinu dana u SAD, pohađale američku srednju školu i živjele u američkoj porodici.

Jedna od njih je, kada se vratila, pokrenula program učenja engleskog jezika u Centru za slijepe i slabovide mlade osobe u Sarajevu. Iskoristila je iskustvo iz SAD da bi poboljšala kvalitet života drugih ljudi. Tolika je moć pojedinca kada je posvećen pozitivnim promjenama.

Pojedinačne priče slijepog računarskog programera i učenice koja je učestvovala u programu razmjene prava su inspiracija. Ima još puno vas, izuzetno talentovanih ljudi, koji su prošli kroz proces savladavanja prepreka nezamislivih za većinu nas. Ispričajte nam vaše priče kako bismo iz njih učili i shvatili na koji način i ovdje djeca mogu biti podjednako uspješna.