Mrkonjić nikad u svojoj historiji nije bio veći, a nikada ni tako pust

Piše: Ibrahim Halilović

Nikad u svojoj povijesti naš grad nije bio prostraniji niti veći, ali na prvi pogled - nikad tako pust kao ovih dana.

- Ni ljudi, ni para - šali se Osman Buhić, nekad kovač u Mrkonjić Gradu, danas u Bosanskom Petrovcu.

Sjedi sa Ahmom Zonićem, ričkim kovačem.

Ovo je prvi put da vidim Osmana i Ahmu zajedno. Doskora nisu međusobno razgovarali.

- Uslikaj nas zajedno. Biće to prva slika dva kovača na pazaru koji govore, ne zakreću glavu jedan od drugog - kaže Osman poznat po svojoj duhovitosti i iskrenosti.

- Prije, kad se vraćaj sa pazara iz Drvara ili Bosanskog Petrovca - kovači bi svratili na porciju jagnjetine. Ali, ako je jedan ušao „Kod Vlajke“, drugi ako ga tamo vidi, vratit će se s praga, pa će na jagnjetinu u „Kupusište“.

Tezge su im jedna do druge - na Osmanovoj kose i brusevi, Ahmina prepuna raznih kovačkih rukotvorina, sjekira... Vise - bukagije za konje.

- Merak je doći na pijacu, ha prodo, ha ne pazario. Nema težaka, sela pusta, sve šljeglo u grad, ali bježanija je i iz grada. Pustoš - veli Ahmo.

Taman da je i najbolesniji, kada se primakne pazarni dan u Mrkonjiću, Jajcu ili Banjoj Luci - Ahmo će se pridići, reći ukućanima kako mu je „lakše“. Teško koji pazar da će ga mašiti, iako je često „skuplja pita od tepsije“.

Dva kovača se ipak malo porječkaše.

- Ti mi nikad ne vrati onu kovačku sliku kaljenja nakovnja u Zborištu kod Ade, što sam ti pozajmio da prislikaš - malo u šali, malo u zbilji Osman kori Ahmu.

- Ja sam tebi dao tu sliku - kaže Ahmo.
- E nisi, nego ja tebi, a ti je nikad ne vrati.

- Ti si kriv - upire prstom u mene Ahmo. Taman kad je trebalo da nas uslikaš, poslao si mene po gajbu pive i - mene nejma na slici. Poslije su me ubacivali na tu sliku, jer sam i ja bio na tom kaljenju.

- Osmane imam tu fotografiju. Preslikao sam je u Ahminoj kovačnici, pa ću ti je dati - kad se trefimo na pazaru.

Niko ne prilazi kovačima, njihovim tezgama ispod Milića kuće. Odlazim i ja, dok oni nastavljaju priču o jednoj (mojoj) fotografiji snimljenoj prije tridest i pet godina kada su se haman svi mrkonjički - rički i zborički kovači, a bilo je i Majdandžija, našli na kovačkoj akciji kaljenja nakovnja za Adu kovača.

Nadam se da ih ta fotografija neće posvađati i da ću ih narednog ponedjeljka opet vidjeti zajedno...

A tamo, preko puta, na pijaci - tek nekoliko prodavaca i pokoji kupac.

Pred tezgom prodavca - poljoprivrednika iz Nove Topole zatekoh gospođu Vjekoslavu Maoduš. Riječ-dvije nakon srdačnog pozdrava - o Sanji, Irhanu, Alimi, Mirzi, unucima, njihovom dolasku k nama.