Halilović: Čaušević, Špirić i Patria

Mehmed Halilović, zamjenik Ombudsmena Federacije BiH za medije i stručnjak u oblasti medijskog prava i zakona napisao je tekst pod naslovom "Čaušević, Špirić i Patria" koji bh. novinska agencija Patria prenosi.

Kemal  Čaušević bi ove godine mogao biti “zvijezda sudskih procesa”, kako krivičnih tako i parničnih, za klevetu. Kakva je uloga medija u ovoj aferi i koje su moguće posljedice po medije?

Čovjek koji je upamćen po izjavi “Ovo je najsretniji dan u mom životu”, datoj u času kad ga istražitelji hapse i vode u istražni zatvor, tu će “sreću”, po svemu sudeći, prenijeti na mnoge ličnosti u našem “visokom društvu”. Tokom višemjesečne istrage, Kemal Čaušević je tužiteljima i istražiteljima otkrio brojne saučesnike u krivičnim djelima za koje je osumnjičen u vrijeme dok je bio direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH.

Ali, Kemal Čaušević bi mogao i sebi i drugima donijeti i dodatne sudske postupke na koje vjerovatno nije računao. Ne krivične ovog puta. Parnične. Za klevetu. Kako je Slobodna Bosna objavila 12. marta, Nikola Špirić već je tužio Kemala Čauševića zbog izjava koje je davao u istrazi i novinsku agenciju Patria koja je to objavljivala. Moguće je da će tužbi za klevetu biti još. Dragan Čović je u više intervjua najavio da ga njegovi advokati takođe savjetuju da postupi na isti način…

Predmet ove analize ipak nisu krivični postupci koji će eventualno uslijediti protiv Čauševića i drugih osoba za navodni kriminal u vrijednosti od nekoliko stotina miliona maraka. Nije čak ni činjenica da su zapisnici o njegovom saslušanju stigli u javnost i prije završenog istražnog postupka. Predmet ove analize je medijska strana slučaja. Dakle, uloga medija u ovoj aferi i posljedice po medije.

Kao što je poznato, novinska agencija Patria je ekskluzivno objavila izjave osumnjičenog bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje, što je, dakako s naglašenim naslovima, prenijela većina klasičnih i online medija. Neki i uz vlastite komentare.

Počnimo od tužbi za klevetu koje je podnio Nikola Špirić. Kakve su njegove šanse da dobije parnicu za naknadu štete protiv Kemala Čauševića i agencije Patria?

Najkraći odgovor glasi – minimalne. Kao osoba sa statusom osumnjičenog u krivičnom postupku, jer i istraga je dio krivičnog/sudskog postupka, Čaušević ima pravo na imunitet kao i drugi učesnici u postupku. Ali, ako su njegove izjave zasnovane na neistinitim informacijama i ako nanose štetu drugim osobama, on bi mogao odgovarati i za klevetu. Kako i kada? Naravno, to bi bilo u parničnom postupku, ako ga bude. I, naravno, nakon okončanja krivičnog postupka.

S druge strane, Zakon o zaštiti od klevete također štiti medije koji izvještavaju o sudskom (kao i o zakonodavnom i upravnom/izvršnom) postupku, član 7 (b). Istina, u ovom se zakonu (ZZK) ističe da “ne postoji odgovornost za klevetu ako je štetnik (pojam se odnosi na medije, prim. autora) po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje…”. Agencija Patria se u slučaju tužbe za klevetu, dakle, može pozivati na ulogu medija, na obaveze informisanja javnosti i na činjenicu da je objavila dokumenat koji je autentičan.

Toliko o kleveti. Kao što i ZZK predviđa, u takvom slučaju ne postoji odgovornost za klevetu. Naravno, to ne bi bilo automatsko oslobađanje od odgovornosti, već predmet dokazivanja u sudskom postupku.

Suđenje za klevetu, dakle, ne bi bio nerješiv problem ni za Čauševića, kao ni za Patriu. Za ovu novinsku agenciju veći bi problem mogao biti ako bi se postavilo pitanje krivične odgovornosti. Zašto?

Zapisnici o istrazi, naime, imaju oznaku službene tajne, čije je čuvanje regulisano zakonima i u svakoj državi zaštićeno. Ali, objavljivanje u medijima dokumenata koji imaju oznake službenih i drugih stepena tajnosti nije neuobičajeno u svijetu. Kao što nisu neuobičajeni ni slučajevi krivične odgovornosti i sudskih postupaka protiv novinara i medija.

Kako je to regulisano u Bosni i Hercegovini? Krivični zakoni u ovoj zemlji (BiH ima ukupno četiri – državni, dva entitetska i posebni zakon u Brčko Distriktu) propisuju krivično djelo odavanje tajnih podataka lica “koje je ovlašteno za određivanje tajnosti podataka ili za pristup tajnim podacima” (član 164, stav 1. KZ BiH). To dakle ograničava odgovornost samo na službena lica koja imaju kontrolu nad tajnim podacima.

Ali već u sljedećem stavu KZ proširen je krug moguće odgovornosti na svako lice koje “drugoj osobi saopći ili preda, ili posreduje u saopćavanju ili predaji podataka ili isprave za koju zna da je državna tajna, a do koje je protivpravno došao…”.

Ovakva definicija praktično može uključiti bilo koju osobu koja na protivpravan način dođe do nekog podatka za koji zna da je proglašen tajnim. Za postojanje ovog krivičnog djela, dakle, moraju biti ispunjena dva uslova: prvo, da počinilac zna da su podaci ili dokumenti tajni i, drugo, da je do tih podataka ili dokumenata došao na protivpravan način.

Ovakva formulacija u principu isključuje novinare, osim ako do tajnih podataka nisu došli na protivpravan način. Slične standarde imaju krivični zakoni i u svijetu. Ali, u praksi i u demokratskim zemljama afere s objavljivanjem tajnih dokumenata lome se preko leđa novinara. Naime, tužilaštva nerijetko optužuju novinare da su do njih došli na nezakonit način. Da bi se odbranili, novinari su prinuđeni da otkrivaju svoje izvore. To je naravno u suprotnosti s temeljnim stavom krivičnog prava o presumpciji nevinosti optuženih i u suprotnosti sa demokratskim standardom o neotkrivanju izvora. I to, dakako, onemogućava istraživačko novinarstvo.

Evropski sud za zaštitu ljudskih prava donio je više presuda ove vrste i u većini predmeta stao u odbranu medija u slučajevima za koje postoji javni interes i o kojima se već vodi javna rasprava. U predmetu „Bluf! v. The Netherlands“, Evropski sud je zaključio da vlasti Holandije nisu imale opravdan razlog za pljenidbu novine (Bluf!) zbog objavljivanja informacija od značaja za nacionalnu sigurnost, pošto je ta informacija “već objavljivana i distribuirana” i zaštita te informacije “nije više opravdana u demokratskom društvu”.

Predmet (Weber v. Switzerland) ima sličnosti sa slučajem novinske agencije Patria.

Evropski sud je naime 1990. godine presudio da je sud u Švajcarskoj prekršio član 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava jer se “radi o miješanju u slobodu izražavanja koje nije bilo neophodno u demokratskom društvu” radi ostvarenja legitimnog cilja (zaštita informacija o sudskoj istrazi). Evropski sud je naime zaključio da su te informacije već bile otkrivene i da, prema tome, više nije postojao interes da se one drže tajnim. Može li se primijeniti isti pristup i u slučaju agencije Patria?