Safet Alić iz Kozarca 1992. godine kao 21-godišnjak bio je zarobljen u logoru Omarska zajedno sa stotinama drugih muškaraca, a tokom tri mjeseca zarobljeništva prošao je pakao, priča u svojoj ispovijesti piše bh. novinska agencija Patria.
- Srpske snage ubile se mog djeda koji je imao 93 godine. One koje nisu ubili tjerali su u koncentracione logore. Palili su naše kuće, uzimali naše stvari.
Kako priča Safet, prisjećajući se tih strašnih scena, odvajali su djecu od roditelja.
- Bratova žena rodila je samo nekoliko sedmice prije i nismo znali šta je s njom kao ni sa roditeljima.
U logoru su zarobljenike hranili jednom dnevno, hljebom ili nekom razvodnjenom supom.
- Izgubio sam pola svoje težine u ta tri mjeseca. Kada su došli britanski novinari u Kozarac kako bi istražili šta se dešava ubrzo je stigla i delegacija Crvenog krsta. To je bilo čudo jer sama njihova prisutnost bila je jasan signal da se Srbi neće izvući sa ubijanjem i dalo je nadu zarobljenicima - priča Safet.
Safet navodi i da su živjeli u stalnom strahu da će biti ubijeni i pitali su se kojeg dana će umrijeti.
- Ta tri mjeseca izgledala su kao 30 godina. To je bio pakao na Zemlji.
Safet i njegov brat bili su jako bolesni i neuhranjeni. Bili su poslani u bolnicu odakle ih je Crveni krst prebacio za Veliku Britaniju.
- Tek sam u avionu vidio da mi je i brat tu. Mislio sam da je ostao tamo. Mjesecima smo se oporavljali u bolnici.
Za to vrijeme bratova žena nalazila se u Francuskoj sa kćerkom i svekrvom. Crveni krst učinio je sve da se cijela porodica smjesti na jednom mjestu kako bi bili zajedno.
- Zajednica u Chelmsfordu prihvatila nas je u potpunosti i nakon patnji i preživljenog užasa imali smo sretan kraj – kaže Safet.
Danas je u braku sa Mersidom s kojom ima 13-godišnjeg Amera i 10-godišnju Hanu.
Moja majka živi blizu nas, a brat i njegova supruga dobili su još dvoje djece.
Safet kaže da i danas razmišlja o onima koji su nestali ili su ubijeni. I sam je izgubio ujaka, dobrog prijatelja i komšiju koji su bili u Omarskoj.
- Za komšiju i prijatelja čuo sam da su umrli u logoru, a o ujaku nisam znao ništa 20 godina. Prije nekoliko mjeseci javili su mi iz Crvenog krsta da je i moj ujak ubijen.