Majka Behija koja više nema muške rodbine: Sve su mi pobili, a sada trguju s našim kostima!

Kako se bliži 11. juli tako se rane otvaraju za svaku majku, sestru...sve one koji su pokopali sinove, očeve, muževe ili one koji još uvijek traže kosti svojih najmilijih, a koji su 1995. godine ubijeni samo zato što su nosili pogrešna imena, piše novinska agencija Patria.

Behija Ordagić iz čijih očiju isijava tuga, a u dubini se nazire bol koja razara dušu. U Memorijalnom centru Potočari sahranila je sina jedinca i muža, a od muškog roda više nema nikoga. Ostala je sama sa kćerkom.

Bila sam u Srebrenici do 1995. i s kćerkom sam otišla u Potočare. Muž i sin su otišli bježati preko šume, ali ih više nikad nisam vidjela. Sjećam se kao sada kako su mi mahnuli – kaže kroz suze Behija i onda muk, tišina koju su prekidali samo uzdasi i jecaji ove majke.

Pokopala sam ih obojicu u Memorijalnom centru u Potočarima. Sina sam u mezar spustila 2009. godine, a muža 2013. – kroz suze je izgovorila.

Žrtva sam, dodaje ona, ali bol je svakog dana veća, jer se manipuliše s njima.

- Ubiti toliko maloljetnika, nevinih ljudi može samo monstrum. Nedužnu djecu su nam pobili i sada 20 godina nakon svega manipulišu s majkama, sestrama. Ne znam gdje je kraj. Ovim većim silama da nije Srebrenice ne bi se imali oko čega boriti i ne bi imali čime manipulisati. Oni sada manipulišu našim kostima i našim nervima. Igraju se, sankaju se po našim živcima, a mi više ne možemo da izdržimo sve ovo – dodala je Behija kazavši da živi sama u Sarajevu da se u rodni kraj nije nikad vratila.

- Izgubila sam sve. Gdje da se vratim. Dušu su mu moju oteli, sina, muža, dva brata, svekra, bratiće, sestriće sve su mi pobili. Živim sama...Od muške porodice nemam nikog, samo mi je još kćerka ostala – dodala je Ordagić.