Smajlović: Zbog bojnih otrova želio sam u koloni sve pobiti!

Pred sutrašnju dženazu za 136 žrtava Srebreničkog genocida svaka priča od njih više od 10.000 dobija na težini, piše novinska agencija Patria.

Iako su rane žive svih dana u godini na 11. juli na njih padne sol, pa posebno bole, svjedoče preživjele žrtve. Bježanje ispod četničkog noža kroz šume po visokim temperaturama, a o voljenima ne znati ništa, posebna je priča svakog ko je stigao živ u Tuzlu...

U kolonama i putu smrti mnogi su ostajali nemoćni, želeći da ih ubiju...Četnici, Vojska RS-a nije birala sredstva da dođe do cilja, što više muslimanskih mladića, očeva, braće...Cilj su imali samo jedan. Ubiti ih i izbrisati s lica zemlje... Poznato je da su na Bošnjake u kolonama bacali i bojne otrove.

Ramo Smajlović, rodom iz Bratunca cijeli rat je bio u Srebrenici. Prilikom pada Srebrenice prešao je u Tuzlu, a iz Tuzle u Sarajevo gdje i danas živi. Pokušava, kaže raditi nešto u Bratuncu, ali mu sve to toliko teško padne, da ne može zamisliti da se vrati tamo.

- Moja porodica i ja imali smo teške gubitke. Tri brata sam ukopao, sina koji je bio 1975. godište. Dvojica braće stradala su u Srebrenici dok još nije došla pod četničku kontrolu, a sina i još jednog brata sam izgubio prilikom pada Srebrenice kada smo bježali ka Tuzli – kaže Smajlović.

Sina je ukopao u Memorijalnom centru Potočari, a cijela tragedija na njega je ostavila neizbrisiv trag.

- Teško je bilo u Srebrenici, bio sam zarobljen, četiri puta sam ranjavan...sve je to valjalo izdržati. Prilikom proboja bio sam otrovan bojnim otrovima tako da je meni samo bilo važno da nekog ubijem. Jednostavno ljudi su toliko bili otrovani da su željeli jedne druge poubijati – priča Smajlović.

Danas, 20 godina poslije svega  Smajlović osjeća posljedice....Nikad prežaljenog sina često spominje i pita se kakvu li je smrt imao.

- Evo danas stojim pred vama i kroz tijelo mi prolaze trnci. Zar je moguće da sve ovo čovjek podnese – dodao je Smajlović.