Piše: Esad Duraković za Depo portal
Svetlani Broz...
U našim svjetovima raznovrsni su izvori svjetlosti, a ponorni su, preduboki bunari mraka i potmulosti.
Svjetlost mi je ona kosmička – Sunce i Mjesec, mukla svjetlost zvijezda. Svjetlost mi je moja vjera i obitelj moja... Svjetlost mi je pjesma iz čijih zvonkih stihova, iz galaktičkih riječi, pohodi me svjetlosna konjica...
Stoga, utočište tražim duši svojoj u raznovrsnim izvorima svjetlosti, jer duša samo u njoj može obitavati. Dotle su ljudi u većini zamračeni i zluradi, najčešće su spremni mojoj duši svjetlost oduzeti.
Ali danas nas obasja u Bosni bljesak omamljujući – upravo dok posvuda grme i tutnje pomračene i zlokobne ljudske sablasti. U rečenicama Svetlane Broz čitav je univerzum humanosti, galaksija riječi što u svjetlosne visine uznose duše iz kaljave prizemnosti.
Čudo je tu: Kako to krhko tijelo može tako gorostasnu vrlinu nositi?! I kakva to svjetlost u stanju je ovaj sumračni trenutak naš obasjati?!
I Bog reče kako će najzad i najveća nagrada Svjetlost nam biti.
[Ovaj zapis nastao je 17. aprila 2023., kao reakcija na tekst Svetlane Broz kojim poziva humane ljude da stanu uz Bošnjake nad kojima se ponovo nadnijela stravična prijetnja.
Večeras je Noć Moći/Sudbine, kako se naziva u Kur'anu najvažniji datum u islamu i u povijesti muslimana.
Ove tekstove moguće je posmatrati kao transpovijesnu intertekstualnost...
Pokušaj da se ovo porekne nalik je pokušaju da se Sunce utrne.]