BOLESNE POLITIKE STVARAJU BOLESNA DRUŠTVA Kriminalci i ratni zločinci uzori novim generacijama!

Piše: Amra Vrabac 

Tragični događaji u Beogradu i okolini Mladenovca u kojima je živote izgubilo 16 osoba među kojima je devetoro djece zauvijek će obilježiti Srbiju. U dva dana takva dva zločina su nezabilježena. U jednom počinilac je maloljetnik, jedan od najboljih učenika, a u drugom 21-godišnjak čiji su uzori osuđivani kriminalci.

Danima već odzvanja pitanje zašto se ovo dogodilo. Da li se moglo spriječiti, ko je zakazao, čija je odgovornost. U jednom slučaju počinilac je dijete, u drugom mladić koji je godinama pokazivao znakove nasilja, zlostavljao životinje, maltretirao komšiluk bez ikakve sankcije.  

U danima kada je Srbija okovana tugom, riječ su konačno dobili psiholozi, psihijatri, ljudi od struke. No, i pored toga predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uzeo je sebi za pravo da bude i ljekar i psihijatar i tužilac i sudija. Vratio bi i smrtnu kaznu da ikako može. Ali to su sve posljedice.

Aleksandar Vučić godinama je već učesnik tv emisija na televizijama koje promovišu nasilje, eksplicitan sadržaj, gdje gostuju osuđeni ratni zločinci, negiraju se zločini i žrtve, sije mržnja, ismijavaju sudovi i pravda. Srbija već godinama živi u potpuno poremećenom sistemu vrijednosti, a predsjednik Srbije vječna je žrtva.

Zato je bio zatečen kada ga je novinar pitao gdje je njegova odgovornost u svemu ovome kada je javno mahao slikama unakaženih žrtava Veljka Belivuka i kriminalnog podzemlja.

Eksplozija rijaliti programa sa najgnusnijim scenama nasilja, erotskog sadržaja, neprimjerene muzike koja nameće pogrešne i poremećene vrijednosti koju najbrže percipiraju mlađe generacije proizvela je haotično društvo.  

Društvene mreže i kanali komunikacije potpuno su unakazili bilo kakve norme pristojnog ponašanja. Javno se obračunavaju kriminalci, prijete oružjem, ubistvima u prijenosima uživo do duboko u noć koje prate stotine hiljada pratilaca. Mladi nam postaju neki novi kristijani, belivuci, pripadnici klanova i to ih privlači...

Politika u Srbiji nikad se nije odmakla od događaja 90-ih, priznala i osudila zločine, priznala žrtve, nikada nisu prihvaćene presude sudova za ratne zločine. Umjesto pokajanja, u Srbiji se sasvim slobodno prodaju majice „Nož, žica, Srebrenica“. Svakog 11. jula „obraz“ Srbije čuvaju Žene u crnom i nekoliko pojedinaca koji su još uvijek slobodomisleći dok Vučić i to ne zabrani.  

Takav odnos prema prošlosti prenosi se s generacije na generaciju spremnih na nove zločine. Jer ako ih nisu spremni osuditi onda su ih više spremni ponoviti. Histerija kojoj doprinosi i sam Vučić stalnim televizijskim monolozima o napadima, oduzimanju teritorije, bombardovanju, ulozi žrtve, da se Srbin mora braniti kad mu dozlogrdi, kao rezultat ne može ništa dobro donijeti.

Bez ikakve sankcije sa tv ekrana smiju se kriminalci, ratni zločinci, opravdavaju zločini, negiraju žrtve. Stvara se kult oružja, društvene mreže preplavljene su slikama djece u četničkim uniformama, s kokardama, sabljama, kamama, oružjem. Objavljuju se videi iz škola na kojima se djeca tuku, pjevaju četničke i nacionalističke pjesme. I na to niko ne reaguje.

Društvo je bolesno onoliko koliko je bolesna politika koja vodi to društvo. Mnogi strahuju da se slična situacija ne dogodi u BiH. A ako samo pogledamo šta nam poručuju političari i koje vrijednosti nam nameću putem društvenih mreža, ostaje nam samo nada da nam se zlo ne dogodi.

Za neke političare normalno je da hodaju naoružani po Sarajevu, da su im osuđeni kriminalci 'moralne vertikale', a drugima je opet normalno da iza sebe imaju deset pripadnika privatnog osiguranja. Naoružanog ili ne, sasvim je svejedno.

Predsjednik bh. entiteta RS i šef SNSD-a Milorad Dodik prijeti državnoj policiji SIPA-i i zabranjuje im da djeluju na području Rs. Kada je bio član Predsjedništva BiH pratili su ga pripadnici MUP Rs. Dodik je svojim glasačima poslao poruku da mogu isto tako postupiti jer ni za njega nije bilo sankcije. Nema je ni za stalno negiranje genocida u Srebrenici, negiranje žrtava. Nema sankcije ni za one koji prijete novim teritorijalnim reorganizacijama, negiraju udruženi zločinački poduhvat, željeli bi da zaborave žrtve koje su opomena da se zlo više nikada ne ponovi. Čini se da za političare nema sankcije ma šta rekli i uradili...

Gdje je zakazao obrazovni sistem

Školski obrazovni sistem sada jeste možda moderan, koriste se nove tehnologije, sve je brže i dostupnije, ali sve je manje znanja i istinskih vrijednosti koje bi djeca trebala usvojiti. Oni koji donose odluke hitno bi se morali pozabaviti nastavnim programima. Djeca ali i nastavnici su preopterećeni. O diskriminaciji koja u školama postoji više niko i ne govori jer postaje normalna. Zbog društvenih mreža sve je postalo dostupno, šta rade roditelji učenika, jesu li poznati ili nisu, kakvim automobilom dolaze pred školu, gdje ljetuju. Prosvjetni radnici vrlo često prelaze liniju i ulaze u privatne odnose s pojedinim roditeljima. Nije tajna da su se i u sarajevskim školama stvarali elitistički razredi učenika čiji su roditelji imućni. Takva praksa nikome ne može donijeti dobro. Brojni slučajevi vršnjačkog nasilja se kriju, u mnogima učestvuju i sami nastavnici. Kakvu kontrolu prolaze nastavnici koji predaju učenicima? Škola je nekad bila institucija gdje ste dobijali i odgoj i pažnju i disciplinu, gdje ste nastavnika gledali kao drugog roditelja. Danas toga skoro i nema.  

Roditelji nemaju nikakvu kontrolu nad djecom. Mnogi od njih će to i priznati. Materijalizam i kapitalizam potpuno je urušio osnovne vrijednosti porodice. Kada ste posljednji put čuli da neko radi osam sati, spava osam sati i ima osam sati dnevno za porodicu. Rijetko ili nikako. Moderni način života doveo je do raspada brojnih porodica. U cijelom regionu. Stanje je alarmantno i u BiH gdje je daleko veći broj razvoda nego sklopljenih brakova. Ako se vratimo 50 godina unazad i naši roditelji su imali poslove, plaćali režije, ali živjeli normalnim životom. Nije bilo Instagrama, TikToka gdje su svi lijepi, bogati i sretni. To je potpuno lažna slika koja dugoročno ostavlja posljedice na svako društvo, a najviše na mlade. A kad se desi tragedija onda je kasno. Mijenjajmo sada šta možemo...