Dva novinska teksta i dva masakra ogolila su vlast Aleksandra Vučića i stanje u regionu

Piše: Armin Sijamić

Takozvani Zapadni Balkan već dugo nije u fokusu najvećih svjetskih sila, što je vijest koja raduje, barem ako znamo šta je početkom maja podstaklo interesovanja za ovaj dio svijeta. Dva novinska teksta i dva masakra u Srbiji precizno su oslikali današnju Srbiju, a posljedično i čitav region u koji se vraća nacionalizam kako je to jučer zapazio i njemački predsjednik.

U danu kada je trinaestogodišnji Kosta Kecmanović počinio masakr u osnovnoj školi u Beogradu, američki The New York Times objavio je neobično dug tekst o predsjedniku Srbije. Aleksandar Vučić je u tom tekstu opisan kao „fudbalski huligan“ koji autoritarno vlada Srbijom uz pomoć kriminalnih grupa i medija koji ne prezaju od emitovanja bilo kakvog sadržaja, uključujući unakažena tijela žrtava mafijaških obračuna koje satima na televiziji on komentariše. U članku se objašnjava na koji način funkcionišu navijačke grupe u Srbiji i spominje njihovo učešće tokom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Iz teksta se nameće zaključak da su te navijačke grupe produžena ruka vlasti u Srbiji i da je raspirivanje nacionalizma i njegovo promovisanje jedan od zadataka koje te grupe imaju. To nije promaklo stranim silama, pa Rusija računa na činjenicu da takva Srbija može biti faktor destabilizacije okolnih država.

„Banditizam koji je procvjetao pod Vučićem“ uz „povremene prijetnje“ da će Srbija „štititi Srbe“ u okolnim državama „mogao bi da ugrozi mir“ koji je 1995. godine postignut u Daytonu, piše NYT.

„Vučićev brend etničkog šovinizma i demagogije liči na onaj njegovog saveznika Putina, širenje neliberalne demokratije — koja već jača u nekim dijelovima Evrope — predstavlja jednaku, možda i zloslutnu prijetnju“, navodi se dalje. Sve to ukazuje da aktuelna politika Srbije nije nikakva devijacija nego jasan plan koji Beograd provodi onoliko koliko mu to drugi dozvole.

Ovakav članak u NYT o predsjedniku neke države sigurno bi danima bio glavna vijest. Pokolj koji je počinio trinaestogodišnjak potpuno je gurnuo u stranu taj članak, a kada je dan kasnije Uroš Blažić izvršio pokolj u Mladenovcu, niko ga se nije sjećao. Tako je u našoj javnosti ostao neprimjećen pogled stranih novinara na procese koji se dešavaju u našem regionu i shodno tome izostala je bilo kakva kritička refleksija na tekst objavljen u jednom od najčitanijih medija na svijetu.

Prije dva dana o Vučiću i Srbiji pisao je i The Guardian  nazivajući ga „populistom“ i „autoritarnim“ vođom zagledanog u Kremlj, koji upravlja „podijeljenom nacijom“ koja je do zuba naoružana legalnim i ilegalnim oružjem. The Guardian piše i o namjeri Vučića da „razoruža“ Srbiju, kao i o protestima koji su uslijedili poslije dva pokolja u kojima je ubijeno 18 i ranjena 21 osoba. Ni ovaj članak nije dobio potrebnu pažnju, kao da se javnost pomirila da je u tekstu napisano „ono što već znamo“. Upravo to brine, kada događaji ne mogu da izazovu pažnju kod najvećeg broja ljudi, što posljedično vodi ka tome da nema nikakve reakcije. A razloga da se o tome govori je više nego dovoljno.

Debata o „vrijednostima“

Nakon što su Kecmanović i Blažić počinili pokolje, mediji u Srbiji preplavljeni su sadržajima o tome šta je natjeralo dječaka i mladića da ubijaju po spisku i bez spiska. Kecmanovićev zločin je šokantan i zbog činjenice da trinaestogodišnji dječak hladnokrvno ubija „neprijatelje“ koje je tražio po školi, a Blažićev zločin je šokantan i zbog činjenice da je dvadesetogodišnjak u naletu bijesa ubija koga zatekne na ulici.

Šta je dovelo do takve situacije u Srbiji pokušali su odgovoriti mnogi. Očekivano, u „podijeljenoj naciji“ i odgovori su bili različiti, pa su jedni tvrdili da je za zločine kriv „sistem“ koji u Srbiji postoji trideset godina, naslijeđe nacionalizma i šovinizma u strukturama politike i crkve. Oni brojniji su za sve optužili Vučića i „zapadne vrijednosti“ koje su pokvarile idilične „tradicionalne porodične vrijednosti“.

Stvari su banalizovane do te mjere da je krivac pronađen u rijaliti programu, društvenim mrežama i medijskom sadržaju. Vlast je govorila o „kontroli“ interneta, pogubnom utjecaju video igara i medija koji u Srbiju donose „vrijednosti“ sa Zapada, kao da u drugim državama internet nije slobodan, djeca ne igraju video igre i nemaju loš medijski sadržaj i svoje „rijaliti zvijezde“ koje imaju zadatak da narod drže dalje od politike. U obračunu sa Zapadom nije im palo na pamet da je, recimo, Grčka Zapad i da je pravoslavna zemlja, ili da su Švicarska i Finska Zapad i da je tamošnje stanovništvo naoružano, da su u Češkoj većina stanovništva ateisti, a da u Litvaniji i Rumuniji stanovništvo gotovo da nema naoružanja.

Rijetki su oni koji su za loše stanje u društvu optužili vlast, nacionalizam, djelovanje Srpske pravoslavne crkve, ratove, kult oružja, korupciju, siromaštvo, slavljenje ratnih zločinaca i obezvrijeđivanje žrtava podvalom da su same krive i da su mnoge od njih ubijene od strane svojih sunarodnika koji su željeli da za njihovo ubistvo optuže druge. Tako, naprimjer, ako bi se osvrnuli na nekoliko posljednjih godina mogli bi vidjeti vojne vježbe u kojima učestvuje narod koji se divi oružju koje Srbija kupuje, neskrivenom oduševljenju na društvenim mrežama svakom novom nabavkom oružja kojeg je skupo platila jedna od najsiromašnijih država Evrope, političku elitu koja ne poštuje presude međunarodnih sudova, osuđene ratne zločince u medijima, podršku uništavanju Ukrajine, negiranje okolnih nacija i država...

Većinu navedenog vlast bi mogla da zaustavi, ali to ne radi. Uz to, ta ista vlast je mnoge ubijedila da se promijenila u odnosu na devedesete godine prošlog vijeka i da su za saradnju koju ne žele okolne države i narodi. Oni koji su progutali taj mamac trebali bi da se zapitaju gdje je bila Njemačka trideset godina nakon Drugog svjetskog rata, a gdje je Srbija trideset godina nakon što je tamošnja elita odlučila da sa lica zemlje zbriše čitave države i narode.

I ovaj put jednu od glavnih uloga u medijima imao je Vučić. On je rekao da bi jedna od mjera za trenutno stanje bila i „smrtna kazna“ koju ne može da uvede, jer to brani Evropa. Dakle, na nasilje bi odgovorio nasiljem, a ne promjenom društva. Međutim, to nije najgore što se moglo čuti i pročitati u ovoj debati. U seriji medijskih istupa mnogi su tražili još oružja, obrazlažući da je naoružan narod teža meta od nenaoružanog. Neki su tvrdili da samo naoružan narod može spriječiti državu da ne ukine slobodu građanima i da samo oružje garantuje da vlastodržac neće postati diktator.

Regionalno preslagivanje

Zadnjih nekoliko godina u regiji se odvijaju procesi koje podupire dio država Zapada. Kratko rečeno, cilj tih procesa jeste sklanjanje određenog broja političara i nova regionalna raspodjela moći u kojoj će Srbija imati centralnu ulogu kao najveća država u ovom dijelu Evrope, u sklopu projekta „Otvoreni Balkan“. Ta „reformisana“ Srbija bi trebala biti lider čitave regije na putu ka euroatlantskim integracijama, što je iluzija koja mnogo košta.

Jedan od prvih regionalnih političara koji je morao da ode bio je crnogorski predsjednik Milo Đukanović koji se, između ostalog, opirao konceptu „Otvorenog Balkana“ zasnovanog na nejasnim ekonomskim i političkim postavkama. Zapad je insistirao na njegovom odlasku, dok su beogradski mediji bjesomučno napadali Đukanovića, a ustvari ciljali Crnu Goru i regiju. Potvrdu da je to bio pogrešan put Đukanović je dobio jučer u Berlinu.

U njegovoj oproštajnoj posjeti Berlinu domaćin mu je bio njemački predsjednik Franck-Walter Steinmeier koji nije štedio riječi da bi nahvalio svog gosta, što je sada manje važno. Ono što je bitno jeste izjava njemačkog predsjednika i bivšeg ministra vanjskih poslova da su „nažalost, tačna, upozorenja Đukanovića o povratku nacionalizma“ u regiju i što je „tendencija koja plaši i koju moramo ozbiljno shvatiti“.

Dakle, ono što piše The New York Times i što godinama govore mnogi u ovom dijelu Evrope tačno je, opasni nacionalizam nigdje nije otišao, samo je uspješno prepakovan i podvaljen.