Munevera, majka šehida: Vidi ih okupili se, a haram im bilo 24 godine mog dunjaluka

Piše: Amina Čorbo-Zećo

U bjelini nišana na Kovačima pri vrhu mezarja ispod Žute tabije uzdasi su nadjačavali poruke s razglasa. Danas na Dan šehida majka Munevera Trle došla svom Admiru, šehidu koji je 1994. godine poginuo u 24. godini života, piše novinska agencija Patria.

Kao olovo teške suze slijevaju se niz obraze i padaju na vrijedne ruke majke Munevere, koja oko sebe i ne primjećuje prolaznike. S oprezom joj priđoh i nazvah tiho selam. Oči joj ustreptale, staračke ruke lagano podrhtavaju dok me s obje zagrli podigavši se sa zemlje.

-Ovdje ti je moj sine, moja bol, moja tuga, moj ponos...Uslikajte mi Admira mog zjenicu oka moga – poče priču majka Munevera.

Inače, rođena Sarajka priča kako čitav život živi u blizini Slatkog ćošeta, ali joj nije bio nimalo lagan. Priča je još teža i sumornija, jer isti dan kada je 1994. godine Admir poginuo u rovu s njim bio je i njegov mlađi brat.

- Izlazili su sine tri puta, bili po mjesec dana na brdima iznad Sarajeva, a četvrti put mi Admira donesoše na tabutu, a mlađeg sina, nervni slom doživio. Moj sine, deveti dan poslije dženaze mog Admira ja sam mlađeg uzela za ruku i od ljekara do ljekara da spasim šta je ostalo i spasila sam Allahu šućur. Fin mi je sada, a ja znam šta sam proturila – kroz suze govori nana Munevera.

A, onda iskrica u njenom oku zasja. Kao da se blago osmjehnu pa prozbori:

- Oženio mi se ovaj mlađi. Ima dva sina, moja snaga su mi oni. Mlađi unuk mi nosi ime Admir od svog amidže. Moj dunjaluk su oni, inače sam bila kritična, bila sam pala u krizu nisam prepoznavala nikoga, eh kad mi se rodio unuk Allah mi dao snage. Hvala Allahu i ramazan sam ispostila. Jučer mi došli na ručak, čitav mi dunjaluk došao – dodaje Munevera koja s malim prezirom baca pogled ka centralnom dijelu mezarja Kovači i onda prije nego išta upitah prozbori s ponosnim glasom:

- Vidite li one dole. Skupili se došli, a ja moj sinko skoro svaki dan dolazim. Nema me nigdje što se tiče vlasti, i uvijek kažem haram im bilo njegovo 70-to godište, njegovih 24 godine i svih šehida što su im obezbijedili fotelje, a oni ih ne priznaju kako treba – izusti Munevera, odmahnu rukom kao da više nisu ni vrijedni spomena, te nastavi o svom životu.

- Moj muž umro je 1983. mlađi sin imao devet, a stariji rahmetli Admir 13 godina. Odgojila izvela na pravi put školovala, stariji odslužio vojsku došao i zarati se. Branili ovdje – govori Munevera.

- Mlađi unuk mi nosi ime Admir od svog amidže. Allah mi je snaga i krila u životu, pa moji unuci – s uzdahom priča Munevera pogledajući ka nišanu svog sina, milujući nježno majčinski ispisana slova njegovog imena ADMIR. 

Teška je svaka priča i stoji iza svakog bijelog nišana koji danas ponosno stoje na Kovačima i svim mezarjima širom BiH. Sa nanom Muneverom nisam se rastala kao s "običnim" sagovornikom, kakvih mi novinari tokom obavljanja svog posla svakodnevno susrećemo. 

Dugo smo šutjele obje i gledale bjelinu nišana okupanih suncem. Bio je to rastanak sa majkom, bosanskom heroinom, rastanak koji boli, rastanak u tišini koja govori sve....