Sjećanje na američke diplomate poginule na Igmanu 1995: Žrtve Džoa, Nelsona i Boba nisu bile uzalud

Na današnji dan 1995. godine, na Igmanu su poginula trojica američkih diplomata i jedan francuski vojnik, koji ih je prevozio u vojnom transporteru. Poginuli su Džo Kruzel (Joe Kruzel), Nelson Dru (Nelson Drew), te izaslanik SAD za bivšu Jugoslaviju Robert Frejžer (Robert Frasure), piše Patria. 

Frejžer je bio ključni čovjek koji je 'lomio' predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, tražeći što prije mir i nudeći zauzvrat skidanje sankcija. Radilo se o kalibru velikog političara, kojem se divio čak i tadašnji sekretar SAD Warren Christopher.

Poginuli francuski vojnik je Stefan Reo (Stephan Reault). Na memorijalnoj službi i sahrani diplomata u Vašingtonu američki predsjednik Bill Clinton je poginule nazvao američkim herojima:

„Bob, Joe i Nelson su bili u Bosni, jer su potaknuti strašnom nepravdom koja tamo vlada“. 

Poginule američke diplomate sahranjene su na Nacionalnom groblju Arlington, gdje se sahranjuju poginuli vojnici. Vječno počivalište trojice diplomate nalazi se na jednoj uzvisini Arlingtona, upravo iznad i preko puta Vašingtona. Na ovom groblju sahranjen je i američki predsjednik John F. Kennedy.

Predsjednik Francuske Žak Širak (Yacques Chirac) je 1. februara 1996. u Vašingtonu odlikovao trojicu američkih diplomata francuskom medaljom časti. Prilikom ceremonije je zaplakao. Žak Širak bio je jedan od najupornijih zagovaratelja vojne intervencije u BiH.  

Nakon ove tragedije na mjestu glavnog pregovarača SAD za Balkan, umjesto Roberta Frejžera imenovan je Kristofer Hil (Christopher Hill). Amerikanci su tada još žešće krenuli u diplomatsku ofanzivu za nalaženje mira u Bosni i Hercegovini.

Novi pregovarač Hill i Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) natjerali su Slobodana Miloševića da odstrani paljanske srpske lidere iz pregovora.

Dok je Milošević čitao taj zahtjev, Holbruk u svojim memoarima „Završiti rat“ piše da je šapnuo Hillu: „Kad bi Bob Frejžer mogao ovo vidjeti. Kris mi je kasnije rekao da je upravo isto pomislio i u istom trenutku“.

Osmog septembra 1995. godine u Ženevi, dvadesetak dana nakon nesreće na Igmanu, na pregovorima su se našli svi ministri vanjskih poslova država uključenih u rat. I tada Holbruk piše o gotovo identičnom osjećaju: „Kada smo ušli u prostoriju i zatekli ministre vanjskih poslova Bosne, Hrvatske i  Srbije, prvi put u toliko mjeseci, naša prva misao bila je da su voljni rukovati se i postići zajednički sporazum, koji nas, mada ograničen, vodi prema miru... Prva misao - svih nas - bila je: Da su samo Nelson, Džo i Bob mogli vidjeti ovaj dan.“

Bilo je jasno da Amerikanci neće dopustiti da sav trud i žrtve njihovih diplomata u Bosni budu uzaludne. Bilo je jasno i da će upravo zbog te tragedije do kraja dovesti mir u BiH.

Pokazalo se to još jednom, u jeku pregovora u Daytonu, u bazi Rajt Peterson (Wright Patterson), 12. novembra kada su porodice poginulih diplomata posjetile bazu i pregovarače. Ketrin Frejžer, Gejl Kruzel i Sandi Dru, supruge poginulih, stigle su sa šestero djece, koja su izgubila očeve, a onda se, svaka porodica pojedinačno susrela i porazgovarala sa tri predsjednika država Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Nakon Daytona govorilo se da su ih porodice molili za razum i mir.