Beogradski referendum u RS:Vučić od Bošnjaka očekuje odluku o nevinosti Srbije u agresiji na BiH!?

Piše: Muharem Cero 

Brzina urušavanja bosanskohercegovačke dejtonske državnosti nije tek umijeće učinaka unutarnje nemuštosti onih koji je hoće i snage opstrukcije onih koji je ne žele. Ne manje, to urušavanje jeste učinkom dejtonskih nedorečenosti, praznina i ostavljenih mogućnosti interesnog iščitavanja optikom političkih ciljeva, po matrici „što gore, to bolje.“

Pobočni, razorni, udari su tresli i tresu Bosnu iz Dejtonskog prava specijalnih i paralelnih odnosa njenih susjeda (Srbije i Hrvatske), sa njima susjednim entitetima (FBiH i RS). Ta prava su prerasla u sopstvenu proturječnost i postala isključivo etničke naravi. Bez zazora ona se sada isčitavaju kao srpsko-srpska u RS, a potencijalno kao hrvatsko-hrvatska na dijelu FBiH koja se percipiraju kao ekskluzivno hrvatski etnoteritorijalni prostor. Tako preoblikovana postaju moćno oružje uništenja teritorijalnog integriteta i suvereniteta BH državnosti.

Srpsko-srpski „specijalni“ odnosi su bez posljedično, šaptom nabujali do modela policentrične države Srbije. Vidno centar političkog odlučivanja iz Banja Luke, (a pogotovo iz Sarajeva), izmješten je u institucionalnom i svakom drugom pogledu u Srbiju i Beograd.

Hrvatsko-hrvatski odnosi, manje vidni, više konspirativni, povremeno skriveni, a nekad i nepotrebni, nisu toliko institucionalizirani, no ništa manje razorni i gotovo isključivo vezani za ideologiju i politiku matice HDZ-ai rigidne desnice.

Unatoč prividnoj benignosti hrvatsko-hrvatski „specijalni“ odnosi su momentom ulaska Hrvatske u EU i briselskom pogodnošću ostvarili institucionalnu mogućnost djelovanja koja Bosnu tek čeka i sa čim će biti izvjesno suočena.

Samo naivni, uspavani i sobom zabavljeni mogu sumnjati da odluka o devetojanuarskom referendumu nije štabski osmišljena upravo u policentričnoj prijestolnici (Beograd). Isti takvi naivno uspavani i sobom zabavljeni mogu sumnjati da će upravo ta policentrična prijestolnica i zaustaviti provođenje referenduma u RS, a kako je to već štabskim planom ranije i osmišljeno.

Kako pojasniti ovu, naizgled, proturječnost. Suočena sa haškim odgonetanjem, karaktera rata protiv Bosne i Hercegovine, pritisnuta nedvojbeno dokazanim i potvrđenim udruženim zločinačkim poduhvatom kao svojim zločinom, Srbija kolaborantski sa Republikom Srpskom, kao i u ratu, osmišlja lukavu strategiju.

Zanemarujući odluku Ustavnog suda BiH o neustavnosti 9. januara kao praznika „državnosti RS“, ustavno-pravnim nasiljem NSRS raspisuje referendum, relativizira bosansku državnost i prijeti njenom uništenju, a Bosnu i Hercegovinu dovodi do tanke niti novih ratnih sukoba.

Ujedno i tzv. međunarodnoj zajednici gura lakmus papir prihvatljivosti toga čina, sa predvidivom reakcijom neprihvatanja. Na tački moguće eskalacije sukoba u BiH, onako patrenalistički „nudi svoje usluge“. Sasvim izvjesno najavljenog referenduma neće biti, a zasluga za to će kao zrela kruška pasti u krilo Vučićevoj Srbiji i njemu lično.

Svakako, ova nazovi usluga Vučićeve Srbije nije tek samo čin njegove političke katarze nego i očekivanih benefita, što valja znati da slijede.

Slutim da će u vezanoj trgovini narodnog čina milosrđa Vučićeve vlasti ovoga puta biti tražena mnogo veća politička usluga službenog Sarajeva.

Srbija i Vučić očekuju da bosanske vlasti, a posebno bošnjačka politika zaustave i trajno se odreknu svakog propitivanja učešća Srbije u ratu protiv Bosne, te valjanim činom odustanu od najavljene obnove postupka pred Haškim sudom pravde.

Realizaciju svoje odluke o referendumu u RS će držati sve do onoga trenutka dok im se ne dadnu valjane garancije za to.

Bošnjačka politika će veoma brzo prolazno zadovoljstvo otklanjanja more referenduma zamijeniti morom ponude lukave strategije „SVE ZA NIŠTA i NIŠTA ZA SVE.“

Šahovskim slengom, tako dragim i Izetbegoviću i Vučiću, moglo bi se kazati pijuna za kralja.

Vučić, slutim, neće obavezati Dodika da izvrši slovo odluke Ustavnog suda BiH, sve dok mu se na pladnju bošnjačke političke žrtve ovoga puta ne donese i odluka o nevinosti Srbije u agresiji na BiH. Ostaje pitanje da li bilo koja institucionalna veličina u Bosni i Hercegovini ima historijsko pravo učiniti takav zločin nad istinom i pravdom?

Za taj čin Izetbegović će uistinu morati imati puni bošnjački konsenzus, a svakako saglasnost onog famoznog „patriotskog fronta“ kojeg je tako vapajuće prizivao u borbi za navodni pokušaj nestanka bosanske državnosti.