Otkrila ih tehnološka zaostalost: Obavještajci MUP-a RS montirali snimke „napada“ na Vučića

Priznanja dva policijska službenika MUP-a Srbije Milana Dumanovića i Mladena Trbovića da su bili prisiljeni otići na komemoraciju u Potočare, bacila su novo svjetlo na navodni napad na premijera Srbije Aleksandra Vučića u Srebrenici. Na ovom slučaju pokazalo se koliko mogu biti krhke montaže kojima je cilj izazivanje novih sukoba između Bošnjaka i Srba, piše novinska agencija Patria.

Milan Dumanović je priznao da je bio na tajnom zadatku u Potočarima kada je na Aleksandra Vučića izvršen napad. Dumanović okriva da je bio u masi kada je napad počeo, navodeći da je na tom mjestu bio i prije nego što se znalo da će Vučić prošetati kroz ljude.

– Kada smo došli u Srebrenicu, naišli smo na šefa premijerovog obezbjeđenja iz “Kobri”. On nije znao da smo mi došli, niti smo mi dobili zvanične instrukcije šta treba da radimo i po kom osnovu. Tada je poslano 17 službenika iz službe za tajno praćenja. Bio je iznenađen. Pitao nas je šta ćemo mi u Srebrenici. Rekli smo mu da smo došli po usmenom naređenju Ivana Ristića, šefa kabineta ministra Nebojše Stefanovića. Moj zadatak je bio da stojim u masi i da tajno snimam. Goran Nešić mi je izdao to naređenje, navodi Dumanović.

On dodaje da su njegovi snimci bili neupotrebljivi zbog zastarjele opreme.

– Ristić je kasnije došao do moje kancelarije da vidi šta sam snimio. Ušao je bahato u šorcu i papučama i rekao da snimci ništa ne vrijede. Nikoga nije bilo briga to što smo svi mogli glave da izgubimo da je nešto krenulo po zlu, navodi on.

Da li su snimci bili neupotrebljivi, pitanje je. Očito je da nekome nije trebala istina o onome što se dogodilo na komemoraciji u Potočarima. Zašto Dumanovićevi snimci nisu “valjali”?      

U proljeće 2015. godine jedna je grupa iz MUP-a RS otišla na kratki kurs različitih obavještajnih vještina u Izrael i vratila se u julu  2015. godine. Dio grupe je obučavan za rad na sofisticiranoj tehnici za praćenje i prisluškivanje. Radilo se o Odjelu za prevenciju, koji raspolaže sa velikom tehničkom opremom i pokretnim vozilima kako ih se ne bi moglo locirati i identificirati njihovo prislušno djelovanje.

Navodno je kupljena prislušna oprema od njemačke firme „Rhode and Schwartz“ iz Minhena. Statični dio opreme se nalazi u Banja Luci, dok se „u koferima“ pokriva cijela BiH.

U okviru kursa u Izraelu govorilo se da je jedan dio tima obučen za rad na video materijalima i mogućnostima montaže i rekonstrukcije snimaka. Bilo je to nešto kao obični fotošop program za kompjutersku animaciju, sa nekom verzijom za kompliciranije poteze na video materijalima. 

Praktično RS je oformila svoju „državnu bezbjednost“ i to u okviru Uprave za borbu protiv terorizma i ekstremizma, čiji je centar u Banja Luci. Radi se praktično o poluprivatnoj državnoj bezbjednosti, kakva nije regulisana u Dejtonskom sporazumu. 

Mnoge je začudilo kada je Vučić nakon incidenta u Potočarima izjavio na presu u  Beogradu (parafraziramo): „Nije ovaj snimak koji ste vidjeli ništa u odnosu na ono šta ćete još vidjeti na snimcima sljedećih dana“.

Otkud je premijer znao da postoje nekakvi novi „strašniji“ snimci „koje će prikazati sljedećih dana“. Da se zaključiti da je Vučić obaviješten da će onaj banjalučki tim rekonstruirati i montirati nove detalje na postojeće snimke.

Odmah sutradan u beogradskim medijima 'razapet' je Tešnjak Almir Merdić da je on organizator napada, iako se na nekim snimcima vidi da je sve vrijeme snimao događaj svojom amaterskom kamerom.    

Kako je premijer prorokovao, tako je i bilo. Kamenja koje je letjelo prema njegovoj glavi bilo je sa svakim snimkom sve više. Na kraju se sve to pretvorilo u kišu kamenica koje lete prema Vučićevoj glavi. Montažeri su dotle išli da se nije uopće gledalo i na veličinu kamenica, pa se na kraju iznad premijerove glave našla kamenčina zbog koje bi došlo do totalne rekonstrukcije Vlade Srbije.

Nema za ovakve slučajeve u regionu niti jedna laboratorija koja bi otkrivala da se direktno djelovalo na video snimcima. Koliko je poznato do sada se SIPA nije pozabavila sa ispitivanjem vjerodostojnosti snimaka iz Potočara. Zna se da na Zapadu postoje laboratorije za ispitivanje originalnosti video snimaka kao dokaza i da su najčuvenije u Njemačkoj i Holandiji.

Laboratorije rade na principu ispitivanja brzine snimka. Naime svaka montaža ili dodatak sa strane uočljiv je zbog različite brzine kretanja osoba. Laboratorije su u stanju otkriti razlike koje je nemoguće vidjeti golim okom. Montaže na snimcima u Potočarima urađene su totalno pacerski i nestručno pa su se golim okom mogle uočiti potpuno neprirodne kretnje određenih osoba koje se bacaju na Vučića i njegovu pratnju.

Te su uglavnom osobe redovno okrenute leđima prema kamerama i evidentno umontirane u snimak. U lošim pokušajima montaža konstruisan je snimak na kojem jedan od mladića sa zelenom beretkom na glavi grabi nekog iz Vučićeve pratnje. Montažeri su opet pogriješili jer je vidljivo da je podlaktica mladića neprirodno i najmanje tri puta obimnija od njegove druge podlaktice.

U Titovo vrijeme, davnih osamdesetih godina, dogodila se afera sa prvim video snimcima. I odmah je tadašnji Vrhovni sud Jugoslavije označio da to ne može biti vjerodostojan dokaz za bilo kakva suđenja. Kako tad, tako je ostalo i do danas. Video materijal je za svaki sud u svijetu samo indicija, ali ne i dokaz. I u ovom slučaju ispostavlja se to razložnim i tačnim.       

Nakon svega možemo reći da smo prisustvovali pokušaju primjene revolucionarne tehnologije na primitivnom i brdovitom Balkanu. Naravno, tehnologija je odmah kolabirala na ovom za nju totalno negostoljubivom i zaostalom prostoru.