David Pettigrew: Drugi pad Srebrenice

Piše: prof. dr. David Pettigrew, profesor filozofije na Southern Connecticut State University, član Upravnog odbora Yale Univerziteta na programskom studiju za genocid, član Kruga 99

Pad Srebrenice u julu 1995. godine proglašen je genocidom na najmanje dva međunarodna suda. Genocid, koji uključuje ubistvo oko 8.372 muškaraca i dječaka, održan je pod nadzorom nizozemskog bataljona UN-a. Neuspjeh UN politike o "zaštićenoj zoni", te nizozemskog bataljona dodijeljenog kako bi zaštitio Srebrenicu, dovodi u pitanje moralne vrijednosti i političku volju Ujedinjenih naroda i međunarodne zajednice. Međunarodna zajednica je bila svjedok pada Srebrenice, u tišini.

Drugi pad Srebrenice dogodio se u oktobru 2016., kada je kandidat bosanskih Srba koji negira genocid potvrđen kao pobjednik lokalnih izbora za gradonačelnika općine Srebrenica. Kao rezultat genocida, bosanski Srbi imaju većinu birača u općini Srebrenica. Dok su bosanski muslimani (Bošnjaci) činili gotovo 80% općine Srebrenica 1991. godine, mnogi od onih koji bi glasali na nedavnim izborima su ili izbjeglice, nakon što su prisilno protjerani, ili su postavljeni na svoje vječne počinke na Memorijalnom groblju u Potočarima. Drugim riječima, zbog genocida, možda nikada više neće biti moguće izabrati gradonačelnika Bošnjaka, čime se oduzima važnost glasa preživjelih, te ih se lišava mogućnosti bilo kakve reparativne pravde u budućnosti.

Ove godine, glavni kandidat bosanskih Srba dobio je 54% glasova, što pokazuje sposobnost kandidata bosanskih Srba da postignu izbornu većinu, unatoč potpori bošnjačkog kandidata od lokalne zajednice, dijaspore ili od interno raseljenih osoba.

Ova druga izdaja Srebrenice, u sklopu koje je izabran kandidat bosanskih Srba koji negira genocid, drugi je na djelu moralni neuspjeh međunarodne zajednice. Izbor kandidata bosanskih Srba koji negira genocid može se vidjeti kao završetak onog što je traje kroz korumpirani ili "namješteni" politički proces, još od genocida koji je započeo u Srebrenici, 1992-1995. Što Vojska Republike Srpske nije mogla ostvariti u 1995., sada je postignuto kroz politički manevar u 2016. Međunarodna zajednica je još jednom bila nijemi svjedok takvog ishoda.

Kada je Daytonski mirovni sporazum i službeno priznao Republiku Srpsku 1995. godine, bio je, nažalost, nagrada za uspješan genocid. Štoviše, kao što je Republika Srpska bila inkorporirana u Dodatku IV Daytonskog sporazuma - Ustava Bosne i Hercegovine - legitimacija Republike Srpske i njenih teritorijalnih granica je ništa manje od onoga što Smail Čekić je nazvao "legalizacija genocida". Sada je izborna pobjeda gradonačelnika Grujičića neshvatljiva politička afirmacija te legitimacije i legalizacije genocida.

Poricanje genocida je službena politika Republike Srpske. Osim poricanja genocida, Republika Srpska prakticira veličanja osuđenih ratnih zločinaca. Nedavno je predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske izdao certifikate zahvalnosti za osuđene ratne zločince. Preživjeli su, međutim, spriječeni ili strogo ograničeni u podizanju spomen obilježja žrtvama genocida na teritoriji Republike Srpske.

Negiranje genocida nosi nove socijalne podjele, i osigurava nemogućnost pomirenja. Kultura poricanja genocida i veličanja osuđenih ratnih zločinaca je ponižavajuća i zastrašujuća za preživjele, a nema sumnje da sprečava mnoge izbjeglice da se vrate u lokalne zajednice u Republici Srpskoj, iz kojih su prisilno protjerani/e. Svaki takav pokušaj da se obeshrabri povratak izbjeglica je izravno kršenje Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, koji osigurava zaštitu prava na povratak, bez zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije.

Nadalje, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik primjenjuje i prijeti raznim referendumima koji su usmjereni na podrivanje državne vlade, i regije. Takva strategija aktivne destabilizacije je prijetnja nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine. No, upravo ta destabilizacija Bosne i Hercegovine, bio je i izvorni cilj Republike Srpske u trenutku osnivanja.

Stoga je neophodno da međunarodna zajednica reagira na odgovarajući način na ovu drugu izdaju Srebrenice. Prvo, rezultati izabranog gradonačelnika sa posljednjih izbora u Srebrenici trebaju biti suspendirani, budući da neko ko negira genocid ne može postati gradonačelnik. Izvještaje o nepravilnostima treba istražiti. Drugo, oni koji negiraju genocid i koji slave počinitelje genocida u Republici Srpskoj moraju se smatrati odgovornim. Treće, pripreme moraju biti izrađene za zaštitu Bošnjaka u Srebrenici,  za podršku udruženja žrtava, poput majki Srebrenice, kao i za zaštitu Srebrenice - Memorijalnom centru Potočari i groblju, zajedno s godišnjim prigodnim ukopom žrtava, čiji se ljudski ostaci još uvijek nalaze u masovnim grobnicama u okviru Republike Srpske.

Sa drugim padom Srebrenice, nova tama se spustila na Republiku Srpsku. Drugi pad Srebrenice sluti na srastanje Republike Srpske kao političkog subjekta sa fašističkim tendencijama, tendencijama koje su u novom narastanju širom svijeta danas. „Fašističkim", u ovom slučaju, u smislu da je represivno korištenje dehumanizirajućeg govora mržnje, psihološka diskriminacija povratnika koji su prisilno protjerani iz svojih domova, kao i diskriminirajuća zabrana spomena na žrtve, stvari koje su potaknute od strane nacionalista i takve isključive ideologije. Izbor bosanskih Srba u Srebrenici, koji negiraju genocid, umanjuje mogućnost multikulturnog diskursa, uz mogućnost priznavanja istine genocida u Srebrenici. Uz bošnjačkog gradonačelnika Ćamila Durakovića, Srebrenica je bila posljednji plamen istine, posljednja prilika da diše zrak multikulturalizma u Republici Srpskoj. Čim se javila nada, plamen je ugašen. Nijekanje i potiskivanje istine o genocidu, podržano od strane nacionalističke ideologije, nastavlja eliminacijsku misiju koja je započela sa osnivanjem Republike Srpske, 1992. godine.

Na kraju, kada su rezultati izbora već unaprijed određeni genocidom, ne može se reći da su se izbori dogodili pod "vladavinom prava". Tvrditi da "svako" može vladati Općinom Srebrenica znači ne cijeniti težinu zločina i traume koje je pretrpilo stanovništvo bošnjačke nacionalnosti. "Srebrenica" nije samo birokracija ili posao kojim upravlja tehnokrata, sposobni ili nesposobni. Srebrenica nije samo geografska koordinata na karti. Srebrenica je ime koje mijenja sve. Srebrenica je mjesto gdje se sve promijenilo za žrtve genocida. Srebrenica je mjesto gdje je svijet uništen. Srebrenica je mjesto gdje su zločini ovladali kako bi se kreirao genocid. Srebrenica je postala simbolom kao i za zločine koje su pretrpjeli Bošnjaci i drugih nesrbi svugdje u Bosni i Hercegovini, čak i ako ti zločini još nisu proglašeni  "genocidom", na primjer, u Višegradu i Prijedoru.

U skladu s tim, međunarodna zajednica trebala bi poduzeti korake za vraćanje vladavine prava u Republici Srpskoj, poduzimanjem inicijative za ponovno ujedinjenje Bosne i Hercegovine kroz ustavne reforme, a kroz stvaranje zakona protiv poricanja genocida i veličanja ratnih zločinaca. Nemojmo biti tihi u ovom trenutku. Hajde da zauvijek riješimo da nikada nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici, hajde da se odupremo drugom padu Srebrenice. Stanimo zajedno u borbi za istinu i pravdu. Stanimo zajedno uz Srebrenicu, i na taj način, stanimo zajedno uz Bosnu i Hercegovinu.