Srbija još uvijek stoji zarobljena u ratnoj prošlosti

Piše: Haris Ljevo

Prije tri dana, vlasti Srbije i Republike Srpske obišle su radove na mostu Bratoljub između Bratunca i Ljubovije.

Tom prilikom odlazeći srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić ponovio je svoje stare želje za životom u jednoj državi Srba s obje strane rijeke Drine.

I ovaj put se pokazalo da neke stare politike iz prošlosti u Srbiji još uvijek nisu mrtve, odnosno da su izuzetno žive. Koliko god premijer Srbije, i budući predsjednik, Aleksandar Vučić igrao ulogu evropski orijentisanog političara, raspoloženog za dobrosusjedske odnose, stvarnost na terenu je ipak drukčija.

Koliko god Vučić tvrdio da se Srbija promijenila i odbacila svoju ratnu prošlost, svakodnevni događaji ga demantuju. Svako malo se u Srbiji u nekom gradu rehabilituje neki četnički komandant, ruše se spomenici i mijenjaju imena ulica nazvanih po antifašistima a preimenuju u ulice istaknutih četničkih vojvoda.

Da ne bude neke zabune, takve stvari se dešavaju širom regiona, ali za razliku od Srbije, u Hrvatskoj i BiH taj proces se odvija skoro pa otvoreno bez imalo srama, i oni koji to rade i ne trude se da glume proevropske lidere.

Sud u Valjevu je prije nekoliko dana donio odluku o rehabilitaciji četničkog komandanta Nikole Kalabića, a samo rijetki, uglavnom iz civilnog sektora, osudili su taj čin. Da stvar bude gora, čak ni za vrijeme režima Slobodana Miloševića nije bilo rehabilitovanja četničkih vođa kao sada. Čak je i Miloševićev nasljednik na mjestu predsjednika SPS-a Ivica Dačić osudio odluku valjevskog suda da rehabilituje Kalabića.

Isti dan kada je sud u Valjevu donio odluku da se rehabilituje četnički komandant Nikola Kalabić, vlasti u Zemunu su srušile dio bespravno izgrađene džamije. Rušenje bespravno izgrađenog objekta, pa makar bio i vjerski, sasvim je normalna stvar u uređenim zemljama, ali u Srbiji, gdje prema zvaničnim podacima ima na hiljade bespravno izgrađenih objekata, krenuti u stvaranje pravne države od vjerskog objekta, i to objekta koji pripada manjinskoj vjerskoj grupi, predstavlja čisto licemjerje.

I niko da riječ kaže protiv toga.

Dvadeset godina iza rata nevladine organizacije koje se usude pričati o agresorskoj ulozi Srbije u ratovima na ovim prostorima prolaze strašno šikaniranje. Samo rijetki se smiju usuditi da izgovore riječ genocid, a organizovanje bilo kakvog skupa koji se bavi ratnom ulogom Srbije zahtijeva visok stepen osiguranja i nosi epitet događaja visokog rizika.

Retorika Aleksandra Vučića jeste se promijenila, ali rezultati njegove politike to ne pokazuju.

Kako je uspio prevariti zvaničnike međunarodne zajednice, predstavlja ozbiljan izazov čak i za vrhunske psihologe.