Put iz obruča

Piše: Sirađ Duhan
(autor je predsjednik Bosanskog Akademskog Društva u Austriji)

Dejtonskim sporazumom obilježena je era koja još nije završena. Do kada će trajati, ponajmanje zavisi od lokalnih sudionika koji su u obavezi svome narodu da pokažu rezultate, kojih, opet, neće biti bez značajnih promjena u društvu.

Da bismo razumjeli zašto ne može biti rezultata, evo dvije priče:

Na jednoj međunarodnoj konferenciji o Bosni i Hercegovini u Beču, postavio sam pitanje gospodinu Gerhardu Buseku, koordinatoru za Balkan: “Znamo ko je dobio i ko izgubio u ratu, ali ko je zakazao?” Odgovor je bio: “Pa, vaši političari tamo dolje”.

Nakon tog odgovora, ispričao sam mu adaptirani stari bosanski vic: “Zamislite da ja organizujem jednu košarkašku utakmicu u kojoj definišem polje, broj igrača i ostale tehničke parametre i zahtijevam da sudionici poentiraju. Nakon prvog dijela rezultat stoji nula-nula, a sudionici potpuno mokri od znoja pokušavajući poentirati – u košarci nezamislivo. Na kraju se ispostavi da je prečnik lopte veći od prečnika obruča koša.

Da li su zakazali sudionici ili onaj ko je organizovao takvu utakmicu?”

Odgovor je izostao.

Dakle, ne mogu se očekivati rezultati ukoliko nema pretpostavki da se rezultat napravi, što bi naš narod rekao, ne možeš praviti burek od svačega.

Jedna druga priča je još slikovitija.

Davno, u jednom malom američkom gradu, policajac je zaustavio jedan automobil. Nakon pretresa, primjetio je pištolj u njemu. Dvojica koja su sjedila u automobilu bila su privedena u policijsku stanicu, jer nisu imali dozvolu za taj pištolj. Uslijedila je kazna od po dvije godine zatvora.

Jednom sudiji je zatim na um palo da ih optuži i za pljačku banke u susjednom gradu. Nije imao nikakvih dokaza za to, ali je iz radoznalosti pokušao da vidi kako se uhapšeni ponašaju. Uslijedilo je razdvajanje u posebne ćelije. Ispitivač je prvom čovjeku rekao da znaju da su opljačkali banku u susjednom gradu i, ukoliko prizna, bit će slobodan, a drugi će dobiti 10 godina zatvora. To isto je ispričao i drugom, a onda napravio pauzu.

Na početku tog procesa obojica su negirala sve optužbe, ali kako je vrijeme odmicalo, nastajale su promjene. Počeli su da razmišljaju: Šta ako onaj drugi prizna, sta ako me iznevjeri, možda i nije tako dobar drug… Ispitivač je povećavao pritisak izjavama kako onaj drugi već drugačije razmišlja i dobro bi bilo da što prije prizna, jer će izbjeći kaznu koju će sigurno dobiti ukoliko njegov partner prizna djelo. Na kraju su oba priznali i dobili su kaznu po deset godina zatvora, jer se ispostavilo da su stvarno njih dvojica opljačkali banku.

Da su njih dvojica sarađivali i jedan drugom vjerovali, ne bi dobili ništa više od kazne za nošenje oružja.

Ova priča, detaljnije obrađena u knjizi “Super cooperators” matematičara Martina Nowaka, predavača na univerzitetu Oxford i Harvard, poznata pod imenom “prisoners dilemma” – “zatvorenička dilema”, pokazuje da nema matematičkog rješenja za ovaj fenomen. Međutim, također je matematički dokazano da ukoliko postoji saradnja, tada je i uspjeh u društvima veći.

Zašto sada ova priča: U BiH su tri člana Predsjedništva koja ne mogu nikako da se dogovore o boljitku države. Ukoliko je sa dva sudionika broj interakcija četiri (mora se računati da problem imaju sami sa sobom, plus interaktivni problem međusobne saradnje) što znači da broj interakcija (problema) raste sa potencijom broja sudionika u donošenju odluka. Onda u slučaju Bosne i Hercegovine, broj problema raste eksponencijalno na dvadeset sedam (tri na treću potenciju), što umnogome otežava konsenzus. Stiče se dojam da ukoliko se dva dogovaraju, treći automatski misli da rade protiv njega i čini tada sve da ne dođe do dogovora između te dvojice. Dakle nedostatak saradnje automatski dovodi do nedostatka napretka društva.

Međutim, oni niti mogu a niti hoće da promijene veličinu lopte, jer se u međuvremenu broj naviknutih na taj sistem proširio i dostigao zabrinjavajuću masu. I onaj koji je napravio sistem, imao bi poteškoća da poveća barem obruč, kako bi se moglo poentirati.

Jedan od puteva izlaska “iz obruča” jeste i prestanak življenja sa teorijom žrtve. Zakovani sopstvenim obručima, živeći u lažnoj nadi de će neko drugi riješiti problem, živeći kao nepobjednik (žrtva), društvo ne ostaje u status-quou, nego tone dublje unazad. Teorija žrtve sputava, jer ne dozvoljava razvoj duha. Teorija pobjednika s druge strane, unosi pozitivnu energiju, ljudi su spremni da se angažuju jer vide svjetlo na kraju tunela, osjeća se pozitivna klima u svakom razgovoru – spremni su na saradnju.

Promjena načina razmišljanja i preobražaj žrtve u pobjednika može se nekada vrlo jednostavno artikulisati, što pokazuje slijedeća scena iz jednog starog filma:

Dva momka se prepiru oko djevojke i na kraju prepirke, ne nalazeći dogovor, žele na dvoboj uz izjavu: ko pobjedi – njemu djevojka. Djevojka to sluša i zaustavlja ih izjavljujući: Ko pobjedi – pripast će meni.

Promjena situcije, a time i napredak društva, će umnogome zavisiti od toga koliko brzo će ljudi u Bosni da prestanu živjeti sa teorijom žrtve, jer On neće promijeniti situaciju jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe.